Slobodno tržište donosi sa sobom veću povezanost, mnogo slobodnih resursa, bilo materijalnih ili ljudskih, koji se mogu realocirati puno brže nego ikada prije u povijesti. Međutim, i konkurencija je sve žešća i mnogi ljudi osjećaju kako je njihov dosadašnji način života ugrožen. Prije svega sigurnost posla ne postoji. Posao se vrlo lako gubi, ne samo na individualnoj nego i na razini cjelokupnih industrija. Pronalazak novog posla zahtijeva i nove dodatne treninge, a za to treba vremena. Novi trošak koji se pojavljuje osobito na razni država je ljudski trošak globalizacije i izgubljena trenutna produktivnost zbog stalne potrebe za novim znanjima.
Europska unija pokrenula je program fleksigurnosti, kojim se omogućava fleksibilnije otpuštanje i zapošljavanje radne snage uz socijalnu sigurnost. Sjedinjene Američke Države daju naknade za nezaposlenost i prepuštaju slobodnom tržištu realokaciju rada i kapitala. Američka paradigma «kreativne destruktivnosti kapitalizma», prema kojoj će oni koji ostanu bez posla zbog pritiska konkurencije vrlo brzo moći naći posao u novim i inovativnijim tvrtkama koje mogu preživjeti u ovakvom okruženju, ne drži vodu. Realokacija kapitala i rada obično znači da je izgubljeno radno mjesto zamijenjeno jeftinijim prekomorskim, koje donosi veće stope profita, a nauštrb lokalnog zapošljavanja.
Kakvu edukaciju zahtijeva globalizacija?
Negativne posljedice globalizacije ostavljaju mnoge lokalne kompanije na milost i nemilost multinacionalnim gigantima. Kako bi smanjili troškove i ostali konkurentni, mnogi mali i srednje-veliki poslodavci pribjegavaju različitim metodama «kreativnog zapošljavanja», ali i rezanju troškova u područjima treninga i obrazovanja svojih ljudi. Oni koji usprkos svemu ulažu u obrazovanje, suočavaju se sa dilemom da li educirati pojedince ili stvoriti zvijezde programe, kao što su npr. interne akademije i sl. Sve to radi se u nadi da će zaposlenici biti spremni za strateške turbulencije koje izaziva proces globalizacije. Međutim, istraživanja pokazuju kako neo-liberalno slobodno tržište stvara sve više nezadovoljnih i demotiviranih radnika.
Prije gotovo jedanaest godina, Warren Bennis, guru modernog menadžmenta upozoravao je na probleme koje velika otpuštanja i česte organizacijske turbulencije imaju na radnu snagu. U svojem intervjuu časopisu Organizational Dynamics izjavio je slijedeće: «...zbog procesa otpuštanja i organizacijskog restrukturiranja, mnogi (zaposlenici op.prev.) iz dana u dan razmišljaju prvenstveno o tome da li su oni slijedeći na listi za odstrel. Kako onda generirati povjerenje u vodstvo u takvom okruženju? Pomislili biste da su to velike organizacije koje pružaju sigurnost posla. Međutim, nije tako. Kada se gubi povjerenje, zaposlenici počinju tražiti nove poslove, a odanost sadašnjim tvrtkama opada.»
Nova paradigma - edukacijska suradnja država i industrija
Jeffrey Pfeffer, profesor na sveučilištu Stanford, u svojoj je nedavnoj kolumni na portalu CNNMoney.com iznio iskustva Južne Koreje u borbi za negativnim posljedicama globalizacije. Tipična neoliberalna privreda suočava se sa problemima strane konkurencije – propadanjem malih i srednje-velikih tvrtki. Oni koji opstaju moraju na sve načine rezati troškove, što dovodi do velikog nezadovoljstva radnika, niskih stopa produktivnost, efektivnosti ali i rasta profita. Prije tri godine, vlada Južne Koreje, u suradnji sa Koreanskim institutom rada, oformila je Centar Nove Paradigme (NPC). Svrha ovog centra, financiranog od strane vlade je istraživanje i konzalting sa ciljem stvaranja novih menadžerskih praksi okrenutih ka zaposlenicima, osobito u malim i srednje-velikim poduzećima.
Kroz članke, treninge, seminare i konferencije, NPC daje besplatne savjete kako pospješiti organizacijsko povjerenje, stvoriti timsku atmosferu, podići nivo zadovoljstva i angažiranosti zaposlenika te poboljšati internu komunikaciju, kako bi zaposlenici znali što su ciljevi kompanije ali i vlastitu ulogu u njihovom ostvarenju.
Južna Koreja, koja je od svojeg osnutka slovila kao bastion neo-liberalizma, i laissez faire ekonomije, u kojoj je kompanijama i tržištu prepuštano odlučivanje o svim aspektima poslovanja, suočila se je sa negativnim posljedicama takve politike. Manje domaće kompanije ne mogu se više nositi sa multinacionalnim gigantima, i mnoge od njih nepovratno propadaju. Uz to, trend stvaranja novih je u opadanju. Upravo zato bila je potrebna suradnja i pomoć države kako bi se pomoglo upravo tim kompanijama. Država ne pomaže stvaranjem tzv. industrijske politike, kojim bi se tvrtkama diktiralo što i kako proizvoditi. Njena uloga je poboljšanje interne organizacije, a strategiju ulaganja u nove proizvode i tehnologije ostavlja i dalje vlasnicima kompanija.
Do sada je NPC pomogao 170 posrnulih kompanija a rezultati njihovog rada su impresivni. Profitne stope povećane su sa prosječnih 7% na 26%. Gotovo za 60% povećala se kvaliteta proizvoda i usluga, te znatno smanjio broj nesreća na radu. Broj sati treninga povećan je za 50%. Pfeffer, koji je imao prilike razgovarati sa nekim od predstavnika kompanija uključenima u program, navodi kako je povećano zadovoljstvo i povjerenje zaposlenika, ali i odnosi sa kupcima te inter-industrijski odnosi.
Jedan od primjera koje navodi Pfeffer je bolnica «Good Morning», u gradu Pyongtaeku koja se je suočavala sa smanjenjem radnih sati ali i nepopunjenim bolničkim krevetima. NPC je stvorio zaposleničke programe kojima se bolničko osoblje educiralo u vještinama njegovanja, upravljanju stresom, stranim jezicima i uporabi kompjutera. Smanjio se broj radnih sati, stvorena su nova radna mjesta a prihod se znatno povećao.
Globalizacija je pokazala svoje zube širom svijeta, i ojačala velike nauštrb malih kompanija. Profiti i nesmiljena konkurencija postaju izgleda jedino pravilo igre na globalnom tržištu. Časopis BusinessWeek u svojem pregledu budućnosti zapošljavanja i općenito poslovanja, usprkos optimizmu ispitanika, daje i porazne statističke podatke. 2006. godine je zadovoljstvo poslom u SAD-u bilo rekordno nisko. Prema istraživanju 5.000 kućanstava samo 47% radnika bilo je zadovoljno svojim poslom dok je taj broj samo deset godina prije iznosio 60%. Uz to, realne plaće i nadnice američkih radnika nisu se mijenjale još od 2000. godine.
Tko zna, možda ćemo u skorijoj budućnosti iz Južne Koreje, osim tehnike i automobila, uvoziti i menadžersku praksu baziranu na poštovanju ljudskog kapitala.