Antea Popović

Koliko dugo ste u HR branši?

Preko 5 godina – počela sam kao organizacijski psiholog, konzultant u firmi Ramiro. Trenutno radim kao Direktor odjela ljudskih potencijala u Amadeus M.A.J. d.o.o. (Amadeus Jeans).

Koja je prva stvar koju napravite kada dođete na posao? Što najčešće ostavljate za kraj radnog dana?

Jutarnja kavica uz pregledavanje mailova i dnevnih zadataka. Za kraj radnog dana obično ostavljam poslove koji zahtijevaju kreativnost i koncentriranje – velika smo organizacija i tijekom dana se gotovo uvijek događa da mi kolege 'upadaju' u ured s različitim informacijama, potrebama i problemima. U HRu volimo imati politiku 'otvorenih vrata' – mislim da je pokazatelj koliko smo važni u sustavu i frekvencija kojom nas kolege traže za sugestiju i pomoć. Kako dan odmiče, svi se primire i dobijem potrebno vrijeme za koncentraciju.

Koja Vaša osobina (ili vještina, ili crta ličnosti) Vam najviše pomaže da budete uspješni u svom poslu? U kojim područjima biste voljeli biti bolji no što jeste danas?

Vjerujem da se mogu jako dobro kontrolirati i da ne donosim zaključke naprečac. Osim toga, vjerujem da mi je diplomatska komunikacija snaga te da dobro prilagođavam stil komuniciranja različitim kolegama. To je osobina koja je u ovako velikom sustavu nužnost, pogotovo ukoliko treba utjecati na druge. Što se tiče prostora za napredak, svakako bih mogla biti temeljitija te više posvećena rutinskim i administrativnim poslovima. Na njih se teško natjeram.

Što Vas čini sretnim? Što Vas najviše ljuti?

Sretnom me čini rezultat – projekti koje pokrećemo najčešće imaju za cilj promjenu u ponašanju i razmišljanju ljudi, što zahtijeva dulje vrijeme prije nego se bilo kakav konkretan rezultat vidi. Super je kad nakon uloženog truda i vremena vidimo kako se situacija promijenila na bolje. Veseli me i kad ljudi napreduju i postaju svjesni svojih prostora za napredak te imaju volju promijeniti ih. Ljute me situacije kad kolege ne surađuju i dopuštaju si 'otresanje' na suradnike. Također me ljuti što često ne razmišljaju unaprijed o posljedicama svojih akcija. Zapravo to me najviše ljuti.

Koja je posljednja knjiga koju ste pročitali/čitate, a da biste ju toplo preporučili svojim kolegama/icama?

Trenutno čitam knjigu Velimira Sriće 'Hrvatska 2020'. Prije toga sam pročitala 'Krizni menadžment' Danka Sučevića. Obje su jako primjenjive u trenutnoj situaciji. Knjiga koja me u zadnje vrijeme uistinu oduševila je 'Četverosatni radni tjedan' Timothya Ferrissa koja ruši određene predrasude po pitanju upravljanja vremenom.

U kojim situacijama Vam se događa da pogriješite u izboru najboljeg kandidata za neki posao?

Može se dogoditi da u nedostatku za nas sjajnih kandidata pomalo spustim ljestvicu jer bih htjela pronaći osobu za određeno radno mjesto (jer nam 'gori', kako bi se reklo), no provjera referenci i prošlih zaposlenja uvelike pomogne pri 'otrežnjenju'. Također, ponekad se jednostavno treba pristati na second best opciju zbog hitnosti upražnjavanja radnog mjesta (ukoliko nemamo adekvatnu zamjenu unutar organizacije), iako se u posljednje vrijeme trudimo u što manjoj mjeri dovesti u takvu situaciju.

Što je, za Vas, najvažniji pokazatelj uspješnosti rada HR Managera?

Stupanj osviještenosti ljudi unutar organizacije o međusobnoj komunikaciji i njihovim ulogama unutar organizacije, stupanj osviještenosti managementa o njihovoj ulozi u radu tima i organizacije te stupanj osviještenosti Uprave o načinu na koji trebaju upravljati organizacijom odnosno ljudima u njoj. Naravno, svi ti stupnjevi osviještenosti bi se trebali vidjeti u konkretnom svakodnevnom ponašanju.

Koliko se često, čak i hotimice, izvan posla ponašate kao na poslu?

Trudim se biti jednako otvorena za različite poglede na svijet, što na poslu svjesno radim. Često izvan posla ulazim u rasprave o stavu prema radu i organizaciji, u kojima zastupam iste teze kao i na poslu.

Čime ste do danas ostali najviše impresionirani – pozitivno ili negativno – od strane nekog kandidata u selekciji?

U pozitivnom smislu – širinom i načinom razmišljanja te zaraznom pozitivnom energijom. U negativnom smislu – emotivnom i neprikladnom reakcijom na poslovnu ponudu.

Koje je Vaše najljepše iskustvo otkad radite u području upravljanja ljudskim resursima? A koje Vam je ostalo u najlošijem sjećanju?

Najljepše iskustvo – nekako sam si zadala da lijepa iskustva uistinu tražim u sitnicama, tako da na svakodnevnoj razini dobivam sitnice koje me obraduju. Trenutno me jako veseli očita promjena organizacijske klime i stava ljudi unutar jednog odjela kojoj smo sustavno pristupili. Najlošije sjećanje – joj, ono seže s mojih početaka, kad sam slučajno u jednom individualnom razgovoru rekla nešto što nisam trebala i time suštinski narušila atmosferu unutar tima, dok se od mene očekivalo upravo suprotno. To je bila lekcija koja mi je osvijestila potrebu za dvostrukim promišljanjem kako i što reći, dakle jako važna lekcija, iako sam tada mislila da nikad više neću raditi individualno s ljudima :D

Vaša preporuka kolegama, HR menadžerima, koji objavljuju oglase za slobodna radna mjesta?

Konkretno definirati kakvu osobu traže, kako bi se smanjio 'šum' u kanalu odnosno količina neadekvatnih životopisa. Također, dobro definirati naziv radnog mjesta – osobno mi se pokazalo da odaziv jako ovisi i o njegovoj atraktivnosti, te je to dobar faktor za utjecanje na ljude koji se javljaju.

Što radite kad ne radite?

Svašta pomalo – jako volim putovanja, bilo na neki izlet u blizini ili na udaljene destinacije, te novac uglavnom na to trošim. Bavim se sportom (planinarenje, trčanje, biciklizam), prijatelji, izlasci, kazalište, kino, knjige, sve pomalo.

Na koji način se volite opuštati kad za to imate dovoljno vremena?

Definitivno putovanja na kojima stignem biti i aktivna i odmoriti se istovremeno.

Kakvi ste bili u tinejdžerskim danima ("geek", rocker/ica, loše/dobre ocjene...)?

Ah, bila sam buntovnik, uvijek protiv ustaljenog sistema :D. Istovremeno sam imala dobre ocjene što neki profesori nisu baš najbolje prihvaćali jer je moj stav na satu bio u suprotnosti s mojim znanjem, pa mi najčešće nisu mogli doskočiti.

Po Vašem mišljenju, kada čovjek postane dovoljno zreo da može odrediti čime se želi baviti u životu?

Mislim da se kod nas definitivno prerano odlučuje za daljnji smjer karijere. Iz mog iskustva, prije 22. godine niti ne razmišljamo o budućnosti u pravom smislu riječi. Osobno sam znala s čim se želim baviti unutar psihologije s 24 godine.

Vaša preporuka posloprimcima, ukoliko se pripremaju na intervju za novo radno mjesto?

Biti prirodan, otvoren, pokazati se kakvim jesu – glumljenje će ih predstaviti drugačijima i pitanje je hoće li se dobro uklopiti u tim ukoliko ih izaberu na temelju lažne slike. Također, razmisliti o svojim prostorima za napredak – svi ih imamo i ono što je važno je biti ih svjestan. Osobe koje ne znaju navesti svoje prostore za napredak meni osobno odmah dobiju lagani minus – pitam se koliko će biti skloni radu na promjeni svojih ponašanja ukoliko ih nisu uopće svjesni.

Opišite nam Vaš prvi razgovor za posao, kada ste Vi bili s one strane stola na kojoj većina ljudi sjedi.

Rekla bih da je taj razgovor bio prikaz onog kako razgovor ne treba izgledati – osjećala sam se kao da sam na optuženičkoj klupi, intervjuer je bio prilično negativne energije te me demotivirao da uopće se potrudim dobiti taj posao. No, nisam se smela i zapravo sam se ponašala kao da se i oni prema meni ponašaju sjajno, probudio se dišpet. Vjerujem da sam zbog toga i dobila poziv na daljnji krug koji sam odbila jer sam se u međuvremenu zaposlila na drugom radnom mjestu.

Što biste voljeli da iskreno možete reći o svojoj karijeri kada se nađete na kraju svog radnog vijeka te osvrnete na ono što ste napravili?

Voljela bih reći da sam pomogla ljudima da se bolje osjećaju na radnom mjestu (a time i organizacijama da budu uspješnije) te da sam potaknula pojedince da rade na sebi i odnosu sa sobom i drugima.

I za kraj - 10 brzopoteznih!