Globalizacija intimnosti / Koliko smo zahvaćeni globalnim promjenama?

Riječ globalizacija više nitko ne piše s upitnikom. Globalizacija je, naprosto, stvarnost - gospodarska, društvena, kulturna, a sve više i intimna. Nalazili se u njezinom centru ili na periferiji, nezaobilaznost nas globalizirane svakidašnjice pretvara u optimiste ili pesimiste, zagovaratelje, skeptike ili antiglobalizacijske aktiviste.

Ovdje ne govorim o nacionalnim strategijama, odnosno vladama koje ili potiču protok kapitala, globalno umrežavanje i sve veću međuovisnost ili se pak od svega toga nastoje zaštititi, već o epidemijski rastućem broju pojedinaca čiji život uključuje elektroničko dopisivanje na engleskom, realitv show na lokalnoj TV, turistička putovanja u egzotične krajeve, ali i rizik nezaposlenosti izazvane seljenjem poslova u te iste egzotične krajeve ili astronomski rast cijena nekretnina (izazvan međunarodnom potražnjom) u najljepšim dijelovima zemlje u kojoj žive.

Evolucija kapitalizma
Globalizacija je odavno prestala biti akademski pojam. Posljedica evolucije kapitalizma i tehnoloških inovacija u sferi komunikacije, proces globalizacije progresivno kolonizira prostor svakodnevnog života. Kompjutori i mobilna telefonija revolucionirali su način na koji radimo. Prisjetite se samo koliko nam je porasla produktivnost otkako koristimo programe za obradu podataka ili vođenje računovodstva, šaljemo izvještaje e-mailom i telefonski dogovaramo nove projekte ležeći na plaži. Cijena toga je dobro poznata. Radno vrijeme se produžilo, a radni tempo intenzivirao. Što brže i djelotvornije radimo, više je poslova koje nastojimo ne propustiti - sve dok se ne nađemo suočeni s zabrinjavajućim EKG-om ili bočicom antidepresiva.

Činjenica je da mnogo češće čitamo o troškovima globalizacije nego o njezinim pozitivnim učincima. Vjerojatno stoga jer se drama uvijek bolje prodaje. Ipak, globalizacija je i blagoslov, i to ne samo za multinacionalne korporacije. U poslovnom smislu, čini nas kompetitivnijim i uspješnijim, što se ne odražava isključivo (a često niti primarno) u novčanim jedinicama. Posao koji obavljamo - i čiji su zahtjevi sve manje rutinski (stalnost iščezava), a sve kreativniji, nepredvidljiviji - zauzima sve veći dio osobnog identiteta i zadovoljstva. Ono sam što, i koliko uspješno, radim. Elementi globalne kulture postali su dio svakodnevnog izbora, a kulturna otvorenost pitanje osobnog životnog standarda, ukusa i obrazovanja. Ako danas još postoji "nevidljiva ruka" koja upravlja našim izborima - osim, dakako, urođene nam sklonosti novome - onda je to prije maksimizacija profita u zabavnoj industriji nego ideologija.

Odbjegli svijet
Niz od pet TV predavanja posvećenih vremenu u kojem živimo britanski je sociolog, Anthony Giddens, ravnatelj prestižne London School of Economics, naslovio "Odbjegli svijet". Zašto odbjegli? Zato jer današnjicu, smatra Giddens, najbolje opisuju iznimna brzina promjena i rastuće poteškoće s kontrolom brzine i smjera njegova kretanja. U svakom od predavanja Giddens opisuje po jednu dimenziju novog svijeta. Prva je globalizacija, odnosno sve veća povezanost, ili umreženost (M. Castells), kako u proizvodnom i tržišnom smislu, tako i u sferi kulture i zabave. Druga dimenzija je rušenje tradicije, odnosno nestanak tradicionalnih navika (religijskih i etničkih) koje su određivale svakodnevicu ranijih generacija. Ključna posljedica promjena izazvanih globalizacijom i raspadanjem tradicionalnih pravila (normi) jest sljedeća dimenzija - sveprisutnost rizika. Za razliku od nekadašnjih nepoznanica i društvenih strahova, izazvanih nepredvidljivošću prirodnih fenomena, današnji su rizici, naglašava Giddens, posve drukčije naravi. Rizike s kojima se danas suočavamo, poput ekoloških i gospodarskih kriza, proizvodimo sami. Oni više nisu "izvanjski", već su proizvod razvoja i kao takve ih - u znanstvenim analizama, ali i javnom, medijski posredovanom, diskursu - jasno prepoznajemo. Drugim riječima, rizici su ne samo objektivno, već i subjektivno sveprisutni. Danas više nije potrebno otploviti u nepoznate krajeve da bismo otkrili granice prividne sigurnosti civiliziranog života. Dovoljno je zastati pred policom u samoposluživanju, razmišljajući sadrži li proizvod genetski modificirane supstance ili pročitati tekst o sve većem broju postoperativnih infekcija otpornih na postojeće antibiotike.

Četvrta dimenzija koju Giddens razlaže jest globalna pobjeda demokracije. Po prvi put u povijesti, demokracija više nije samo ideja već način organizacije društvenog života koju većina smatra najboljim rješenjem. Upravo je trenutak izbora, nešto što uzimamo zdravo za gotovo, najbolji podsjetnik na ostvarene promjene. Izbori se, naime, temelje na tri vrijednosti - ravnopravnosti spolova, zaštiti ljudskih prava, te legitimnosti-i-legalnosti kritike vlasti - koje su još donedavno bile marginalizirane. Štoviše, ne samo da se ne libimo kritike državnih institucija, političara i političkih stranki već smo se, kako bi izbjegli njihov cinizam, počeli samoorganizirati.

Rastuće civilno društvo, od Brazila do Malezije, najbolji je pokazatelj mjere u kojoj je demokracija postala načinom života.

Individualističke kategorije
Posljednja dimenzija novoga su promjene u prostoru intimnosti. Tradicionalni brak i obitelj gube dah, na užas tradicionalista i demografskih obnovitelja. Uzroci bračne nestabilnosti i padajuće stope nataliteta nedvojbeno su složeni, no ključan dio objašnjenja leži u procesu individualizacije. Zahvaljujući porastu obrazovanosti i životnog standarda, te rastućoj ravnopravnosti spolova postali smo, više nego ikada ranije, svjesni vlastitoga ja. Dok smo nekada sliku o sebi vezivali uz druge (suplemenike ili obitelj), danas o sebi sudimo isključivo na temelju osobnih postignuća ili onoga što se naziva samorazvojem. Vjerovali u sudbinu ili rad na sebi, identitet je danas bitno individualan. Tradicionalni, kolektivni, identiteti su, u praktičnom smislu, stvar prošlosti. Danas smo usredotočeni na sreću, uspjeh i jedinstvenost - fundamentalno individualističke kategorije. Otuda i uspjeh popularne psihologije, odnosno golem tržišni uspjeh literature o samopomoći.

Kako se individualizacija odražava u našim intimnim životima?
Giddens sugerira da su današnje veze tzv. čiste veze. Za razliku od nekadašnjih parova, spojenih očekivanjima roditelja i zajednice, željom za potomstvom i emotivnom stabilnošću, ispunjavanjem seksualnih potreba (prije seksualne revolucije getoiziranim u bračnu zajednicu), ali i važnosti ekonomske sigurnosti (pogotovo za žene, koje su bile isključene iz tržišta rada), današnji parovi počivaju na osjećaju ljubavi. Ili, rečeno na drugi način, prepoznavanjem osobina drugoga koje nas čine ispunjenima.

Budući da su veze "očišćene" od svega osim uzajamne privlačnosti, te emotivne i interesne kompatibilnosti, današnji su intimne zajednice bitno krhkije od nekadašnjih. Temelji na kojima počivaju su, sami po sebi, nesigurni i nestabilni. Budući da primarnu obavezu osjećamo prema sebi, a ne više prema drugima, kada nas veza prestane ispunjavati zadovoljstvom, krećemo u daljnju potragu.

Prepreke toj potrazi za održivim intenzitetom i blaženstvom zajedništva, u sve bržem i nestalnijem svijetu, više ne postoje. Seks više nije rezerviran za bračne partnere, niti ga više nužno vezujemo uz emocije, a rastava više nikoga ne stigmatizira. Tko se još uopće sjeća činjenice da su žene i muškarci u oglasima "usamljenog srca" još prije tridesetak godina pisali: "Rastavljen-a, ali ne svojom krivicom".

No, možda je promašeno za današnju opsjednutost intenzivnim življenjem optuživati postmoderni egoizam i narcisoidnost, ili pak medije. Možda je naša želja za jedinstvenim i neponovljivim samo nadomjestak za sve manje dostupnu intimnost. TV emisije o sposobnim, uspješnim samcima oba spola i njihovom pomalo rezigniranom stavu kako je bolje biti sam nego u vezi koja ne ispunjava, upućuju u tom smjeru. Je li svijet o kojem Giddens govori pobjegao i od intimnosti? Ona, naime, počiva na trajanju, na vremenu provedenom zajedno, vremenu u kojem smo, kroz niz uspona i padova, uspjeli izgraditi razumijevanje, toleranciju i međusobnu uskladivost. Promotrimo li suvremeno društvo, njegove gospodarske, ali i kulturne, parametre, trajnost se pojavljuje kao sve deficitarniji resurs. I ne samo to. Kada i postoji, kao u slučaju roditeljstva, sve manje je uspijevamo kontrolirati (kao što pokazuje moralna panika zbog pedofilije).

Potragu za intimnošću dodatno komplicira i globalizirani svijet rada. Profesionalno smo sve mobilniji, zemljopisno i mentalno. Sve je više transnacionalnih veza koje pokušavamo živjeti na daljinu, uskačući u različite kulture i jezike. Energija i strast koju ulažemo u profesionalnoj sferi tako je, možda, oblik samoterapije, način da kroz niz strastvenih susreta (i manje strastvenih rastanaka), sazdanih na ideologiji "pravog trenutka", zadržimo privid intimnog života. U tom smislu, tko zna, možda ćemo jednog dana tvrditi kako ljubav nije spasio nitko drugi do Ryanair i revolucija low budget letova.

dr. sc. Aleksandar Štulhofer za croatiabiz.com

Tagovi: globalizacija, globalno selo, kapitalizam, strategija
Petak, 20.11.2009.