U razgovoru s drugima, pogotovo ljudima iz svijeta biznisa često se čuje ona stara narodna „Tko radi griješi.“, no najčešće je izrečena kada se radi o vlastitim greškama. Kada su u pitanju greške drugih obično mjerila nisu ista i stav prema greškama i griješenju nije tako permisivan.
Nepogrešiva organizacija ili?
Pametni ljudi dopuštaju svojoj djeci da ponekad i pogriješe.
Mahatma Gandhi
Mnoge organizacije veoma su stroge prema greškama svojih zaposlenika, te se trude uspostaviti „kulturu nepogrešivosti“ bez da se zapitaju kakve će biti posljedice takve kulture. Kad bih vas zamolila da kratko razmislite i prisjetite se životne situacije u kojoj ste puno naučili vjerojatno bi vam na pamet pala situacija u kojoj ste puno i pogriješili.
Kandidati na selekcijskim intervjuima često izbjegavaju dati odgovor na pitanje o vlastitim pogreškama jer smatraju da priznavanjem greške pokazuju nesposobnost za obavljanje posla. Iz ovakvog razmišljanja može se prepoznati stav prema greškama koji ima organizacija iz koje dolaze. Nažalost, kompanije u kojima se ne smije pogriješiti, u paketu s ovim stavom djelatnicima nesvjesno usađuju i mnogo toga drugoga, pogubnoga za uspješno poslovanje.
Ovakve organizacije boluju od manjka inicijative i novih ideja jer su oni povezani s mogućnošću da se pogriješi, pa ih djelatnici panično izbjegavaju. Isto tako pate i od manjka odgovornosti koja je u zdravim organizacijama povezana sa zauzimanjem za vlastite ideje i njihovo provođenje. U organizacijama u kojima je zabranjeno pogriješiti poslovni procesi najčešće se obavljaju na stare načine koji možda više nisu učinkoviti, jer se nitko ne usudi riskirati da eventualno pogriješi u pokušaju da nešto promijeni. U današnjem poslovnom svijetu u kojem su učestale promjene i fleksibilnost poslovanja krucijalne za preživljavanje na tržištu jasno vam je kakva je sudbina onih koji se ne mijenjaju.
Greška - gubitak ili prilika za učenje?
Uspješne organizacije koje se razvijaju sukladno zahtjevima tržišta visoko vrednuju vlastite pogreške. Iz svake od njih pokušavaju što više naučiti, te stečeno znanje primjenjuju u budućem poslovanju. Zanimljiv i često spominjan primjer je tvornica motora Yamaha koja je jednom prilikom čak organizirala izložbu svojih neuspješnih proizvoda „First Yamaha Challenge Exhibition“. Svrha izložbe bilo je učenje na vlastitim greškama, te primjena stečenog znanja u razvoju novih proizvoda.
Iz ovog i sličnih primjera može se zaključiti da su organizacije orijentirane prema uspjehu itekako svjesne svojih grešaka, te da ih doživljavaju kao određenu vrstu edukacija za uspješnije poslovanje.
One svakodnevno prate rad svojih djelatnika, greške su dopuštene, ali se ne ignoriraju. Svakom neuspjehu se pokušavaju otkriti uzroci, rade se analize i evaluacije proizvoda i procesa, a dobivene informacije postaju važan resurs kompanije neophodan za daljnje poslovanje. Djelatnici na ovaj način dobivaju najbolju moguću edukaciju krojenu upravo prema zahtjevima tržišta, poslovnim procesima kompanije, te potrebama njihovog radnog mjesta.
Kada bi se postupilo suprotno i greške ignoriralo ili sankcioniralo bez utvrđivanja njihovih uzroka kompanija bi u budućnosti mogla očekivati ponavljanje tih istih grešaka, financijske gubitke i nemotivirane djelatnike bez inicijative.
Nije li ipak boje prihvatiti izreku „Tko radi griješi.“ kao činjenicu, te joj pridodati i onu drugu jednako poznatu „Na greškama se uči.“? Uostalom, greška se već dogodila i bila određeni trošak novca i vremena za poslodavca, pa kad je već tako zašto ju ne iskoristiti kao priliku za edukaciju djelatnika, razvoj kompanije i investiciju u uspješnije buduće poslovanje.
Jasmina Tofant