Alan Žepec

Kako preživjeti poslovni neuspjeh?

Prije nekoliko dana čuo sam informaciju o poduzetniku koji proživljava životnu dramu. Vlasnik je firme koja odlazi u bankrot. Na žalost, danas je to prilično aktualna tema. To me potaknulo da napišem o tome nekoliko rečenica i podijelim vlastita iskustva sa bankrotom.

Iako su danas bankrot, stečajevi i zatvaranja kompanija top tema, to sve se naravno događalo i u prošlosti. Sjetite se samo, ne tako davnog perioda 1997. - 2000., kada je potonulo Kutlino carstvo zvano Globus grupa, a s njom i dobar broj malih poduzetnika koji su bili u poslovnom odnosu s Globus grupom. Nelikvidnost je bila na vrhuncu, kompenzacije su carevale, a kompanije su propadale iz dana u dan. I sam sam bio u poslovnom odnosu sa Globus grupom, a potraživanja za izvedene građevinske radove naplatio sam u šleperima mađarskih krastavaca i jeftinih kopija rajnskog rizlinga iz Slavonskog Broda. Ono što želim reći je da trenutna situacija za hrvatsku poslovnu scenu nije novost.

Bankrot nije samo poslovni događaj
Za većinu poduzetnika, to je teško razdoblje u kojem se otvaraju brojna područja vlastitog preispitivanja. Iako se većina koji prolaze kroz takvo razdoblje pokušavaju zaštiti maskama mira, staloženosti i čvrstine, iza oklopa i ljuske nalazi se ogroman ocean uzavrelih emocija koje udaraju u korijen suštine vlastitog doživljaja samoga sebe. Ego, suočen sa prividom neuspjeha, lomi se pod teretom dolaznih informacija koje odzvanjaju u toj jednoj riječi: neuspjeh. Kako se polako raspada slika o samome sebi koja je stvarana godinama, izlaze na površinu pitanja vlastitog postojanja. Pitanja “Tko sam ja?”, “Što sam mogao drugačije?”, “Kako me sada drugi vide?”, “Što ću sada?” odzvanjaju u glavi 24 sata na dan. Buđenje usred noći postaje svakodnevnica.
Ima jedan dobar vic na tu temu. Kada su Muju pitali kako spava sada kada mu je firma propala, Mujo kaže: “Ko beba”. Za trenutak su svi bili iznenađeni, kada Mujo doda: “Budim se svaka dva sata i plačem”.

Vlastito iskustvo
Sa svojom sam firmom bio pred bankrotom 2004 godine. Firma je imala 130 ljudi, bio sam na neki način u svom najvećem usponu, a istovremeno, osjećao sam da smo na koljenima. U 11-om mjesecu iste godine, nakon 13 godina firmu sam prodao, ali što se u žargonu kaže “pod mus”. Naš je dobavljač (u ovom slučaju kupac firme) sa radošću čekao i dočekao trenutak kada sam konačno ostao “pritisnut uza zid”. U tom sam vremenu dan za danom funkcionirao kao čisti stroj. Sve sam emocije potisnuo negdje duboko u sebe, odrađivao stvari preko dana, dok sam se noćima redovito budio oko dva ili tri ujutro i vrtio film onoga što mi se u tom trenutku događalo. Ušao sam u ulogu žrtve, optužujući partnere, zaposlenike i sudbinu koja mi je na takav način “podijelila karte”. Duboko, duboko u meni ključao je ogroman bijes, frustracija i ljutnja na samoga sebe. Nesigurnost je zamijenila bahatost, a očaj i samosažaljenje prividnu čvrstoću. Naravno, tada sam namjestio oklop i masku “Dobro sam, sve je u redu”, ali bio sam daleko od “u redu”. Nakon toga sam se dugo oporavljao, vraćao samopouzdanje i vjeru u ljude i život u cjelini.

Problem identifikacije i vezanosti za firmu
Poteškoća nije u bankrotu. On je sastavni dio biznisa i svatko tko je u biznisu na racionalnoj razini to razumije i prihvaća. Većina loših osjećaja koji nastaju događanjem bankrota proizlaze iz identifikacije, vezanosti za firmu i ulogu u firmi. Engleski jezik ima odličnu riječ za to: attachment. Odnosi, životni izbori, kvaliteta životnih trenutaka danas mi je neusporedivo veća nego što je bila tada. Međutim, nije riječ o tome da danas radim drugačiji posao, razlika je u tome da danas imam drugačiji pristup prema tome što radim i tko jesam u tome što radim. Osjećam da se danas mogu baviti coachingom, vođenjem firme, mogao bih raditi i kao menadžer u nekoj kompaniji ili okopavati vrt, mogao bih se baviti bilo čime jer sam puno više od onoga što radim. To što radim nisam ja. To je samo mali dio, dio puno većeg mene. To je razlika.

Par savjeta koji će vam pomoći
Ako govorimo o savjetima koji vam mogu pomoći nalazite li se u takvoj situaciji, možda je prisutnost najvažnija riječ. Svako bježanje od situacije same, od vlastitih emocija, ljudi koji su upleteni u sve skupa, samo će pogoršati stvari.

Potpuna prisutnost će omogućiti nekoliko stvari:
• Proživjet ćete svjesno vjerojatno jedno od najvrjednijih razdoblja vlastitog života i životnog učenja
• Kao kada vam ode netko jako drag, tako je i u ovom slučaju dobro uzeti neko kraće vrijeme i jednostavno potpuno prisutan pustiti da od emocija izađe sve što treba izaći.
• Uz prisutnost ćete biti prvenstveno usmjereni na sebe te neće dodatno stradati ljudi oko vas koji su vam dragi.
• Kada emocijama ne stvarate otpor, nego im dopustite da postoje onakve kakve jesu, puno ćete se brže umiriti. Tada neće biti nekontroliranih reakcija bijesa i ljutnje prema drugima, nego ćete biti usmjereni prema sebi, osjetiti i biti sa svojim emocijama. Upoznajte te emocije, pozdravite ih i budite sa njima.
• Okružite se ljudima koji vas vole. Slobodno osjetite zahvalnost što su tu, što postoje, što vide u vama puno dobrog i kvalitetnog (a što je vama možda u ovom trenutku maglovito). Kada ste s tim ljudima trudite se, naravno, biti...prisutni... u energiji zahvalnosti i ljubavi.
• Kada um počne urlati, stvarati slike, ubacivati vas u uloge žrtve ili napadača, prigrlite ga, uz potpunu prisutnost kao promatrač, promatrajte svaku sljedeću misao koju um stvara. Osvijestite da ta misao niste vi, već samo proizvod vašeg uma, povrijeđenog ega koji se bori da preživi. Slobodno osjetite suosjećanje prema tom dijelu sebe, i budite uz njega. Moći ćete primijetiti da kada uz potpunu prisutnost promatrate i doslovce čekate sljedeću misao koju će um proizvesti, te misli oslabe, utihnu i... nestanu.

Na kraju, razmislite što ste sve sanjali da biste željeli učiniti i pogledajte možete li neke od tih snova sada početi ostvarivati. Ako nemate ništa novo, krenite ponovno s ovime što ste radili. Međutim, sada daleko iskusniji i spremniji na izazove. Ovo je prilika gdje ćete vidjeti tko su ljudi kojima je zaista stalo do vas, raščistit ćete odnose i otvoriti put ka novoj, još dubljoj razini kontakta sa drugim ljudima. Započinje za vas novo, uzbudljivo putovanje kojem se jedino trebate... prepustiti.

Hrvatska stvarnost nudi i drugačije priče. Ovaj tekst tiče se ljudi kojima je etika i osobni integritet jedna od važnih vrijednosti.

 

Alan Žepec

Alan Žepec

Alan ima iskustvo u poslovnom sektoru kao vlasnik i predsjednik Uprave građevinske firme Parting sa 130 uposlenih radnika, koju je osnovao 1991. godine, a prodao 2004. godine. Bio je proglašen mladim menadžerom godine u Hrvatskoj 2002. godine.

Socijalno je bio aktivan kao podpredsjednik Hrvatske udruge poslodavaca i predsjednik udruge malih i srednjih poduzetnika od 2003 - 2008. godine. Ispred hrvatske Vlade vodio je pristupne pregovore za EU u poglavlju Industrijska politika i poduzetništvo. Od 2008. piše kao kolumnist za vodeći hrvatski poslovni mjesečnik na temu vođenja i osobnog razvoja.

Od 2006. godine radi kao coach i trener iz područja leadershipa i osobnog razvoja za kompanije u Hrvatskoj i inozemstvu. Redoviti je predavač Academy of Executive Coaching, London.

Više informacija potražite na:www.alanzepec.com

Tagovi: Alan Žepec
Ponedjeljak, 21.02.2011.