Kvaliteta i primanja menadžera: Ugled srozan, plaće astronomske

Dobri menadžeri stvaraju čuda i zato ekonomija poput američke, koja slavi uspješne, vrhunske menadžere, gleda na njih kao na moderne heroje. Vječno pitanje, međutim, i dalje ostaje opravdanost naknade za čuda koja naprave.

Upravljanje je postalo jedno od najčešćih poslova u svijetu, ali bez obzira na to često se menadžerima postavljaju zahtjevi koje je gotovo nemoguće ispuniti. Danas se od njih traži da znaju popriličnu listu više-manje tradicionalnih menadžerskih vještina iz financija, kontrole troškova, pribavljanja sredstava, razvoja proizvoda, marketinga, proizvodnje, tehnologije i mnogo drugih područja. Također se traži da su majstori u umjetnosti menadžmenta - stratezi, pokretači, pregovarači, pisci, govornici, slušatelji. Zahtjeva se da demonstriraju liderske kvalitete, poštenje te da posjeduju viziju, izdržljivost, odvažnost, pažljivost, osjećajnost, predanost, oštroumnost, inteligenciju, etičke standarde, karizmu, hrabrost, razumljivost i - s vremena na vrijeme - skromnost. Na kraju, traži se da budu prijatelji, mentori i zaštitnici. Nakon svega toga mnogi smatraju kako je upravljanje vrlo neugodan posao. No ne treba pretjerivati, jer mnogi bi se povukli kad bi to bila istina.

Pohlepa opet caruje
Dok su cijene dionica u zadnjih nekoliko godina padale, plaće direktora su rasle. Upravo je to jedan od razloga zašto se ugled generalnih direktora srozao. Ponuda dobrih direktora je mala, ali da li je baš toliko slaba da plaće glavnih direktora moraju tako strelovito rasti? Javnost sve više gleda na glavne direktore kao na ljude u koje se više ne može vjerovati i koji više ne izazivaju poštovanje i uvažavanje. Nekoliko je razloga tome. Prvo, odjeci korporativnih skandala u prethodnim godinama (od Enrona, WorldComa, Tycoa...) nagrizli su image koji su direktori posjedovali. Drugi razlog je što su cijene dionica poprilično pale, ali direktorske zarade ne. I treće, previše je ljudi ostalo bez posla. Jasno je kako je voditi tvrtku u lošim vremenima puno teže nego što je to u dobrim. Ukratko, kapitalizam u cijeloj svojoj filozofiji ponajviše ovisi o povjerenju, zato je način na koji šefovi tvrtki obavljaju svoj posao izuzetno važan. Prema podacima plaća CEO-a možemo zaključiti da se pohlepa u tvrtkama ponovo utjelovila. Prosječno su im ukupna primanja porasla za 60 posto u prvih devet mjeseci 2003. godine, u odnosu na isto razdoblje 2002. godine. Taj streloviti trend samo nastavlja svoju putanju. Tijekom 80-ih prošlog stoljeća, prosječna primanja glavnih direktora najvećih kompanija u Americi bila su oko 40 puta veća od primanja prosječnog radnika, tijekom 90-ih 85 puta, a danas 400 puta. Profiti velikih tvrtki prošle godine su drastično padali, dionice su se doslovno rušile sa svojih rekordnih iznosa, dok su nagrade za glavne direktore rasle.

Iskustvo menadžera: Potrebno ili suvišno?
Treba priznati kako smo svi mi u većoj ili manjoj mjeri taoci vlastitog iskustva. No kada su to menadžeri, tada stvari mogu postati prilično opasne za tvrtku. Iskustvo kod menadžera često može biti ograničavajući faktor i to iz nekoliko razloga. Prvo, iskustvo pomaže onda kada radite nešto što ste već nekad radili. Tada se korištenjem iskustva i mehanizma kopiranja obavi posao s jednakim rezultatom kao što je to bilo u prošlosti. Ali, u svijetu koji se munjevito mijenja i gdje ono što je vrijedilo jučer ne vrijedi danas, iskustvo predstavlja samo otežavajuću okolnost. Drugo, ako netko ima iskustvo, tko kaže da je iz njega i nešto naučio. Tvrtkama nisu potrebni menadžeri s iskustvom, već sa znanjem, vještinama i motivacijom. Treće, menadžeri mogu početi vjerovati kako ono što ne znaju nije niti vrijedno, te stoga to ne bi trebalo znati.

Bonusi prije svega
Davno su prošla vremena kada su direktori za svoj posao na kraju mjeseca dobivali svoj ček i to je bilo sve. Danas je situacija potpuno drugačija. Vrlo popularan izvor prihoda kod direktora je "zlatni padobran". On predstavlja iznos koji tvrtka isplaćuje direktoru kad on izleti (uobičajeno) prijevremeno iz svoje fotelje. Mnogi takvu isplatu dovode pod veliki upitnik jer - zašto isplaćivati direktora koji je uprskao? Na taj način ispada da ga se nagrađuje za njegov neuspjeh. Ove godine na udaru dioničara najveće svjetske farmaceutske kompanije GlaxoSmithKline (GSK) je bila upravo takva isplata. Smatrali su kako je iznos od 35,7 milijuna dolara previše darežljiv za nekoga koji mjesto glavnog mora napustiti jer su mu rezultati bili loši. Inače, prosječni ugovoreni "zlatni padobrani" iznose za CEO-e u Americi 16,5 milijuna dolara. Jedan od uobičajenih načina dijela isplate glavnih direktora je i dodjela opcija temeljem uspjeha u poslovanju. Kvaka je da se uspjeh u poslovanju jako često iskazuje kroz povećanje vrijednosti dionica, i kada one prijeđu određenu razinu direktor je zaslužio svoje opcije. Taj princip nagrađivanja daje direktorima izuzetnu priliku da odrade posao zvan "napumpaj i ispumpaj" (cng. pump and dump). Prvo direktori sve naprave kako bi cijena dionice kratkoročno otišla gore, tada unovče svoje opcije i uberu dobru zaradu. Da bi se eliminirali takvi trikovi, kompanije sve više isplaćuje svoje direktore i putem povlaštenih dionica, koje direktor ne smije prodavati unutar nekog razdoblja.

"Počeši me, počešat ću te"
Vrlo često pitanje je - kako direktori uspijevaju sebi složiti i ugovoriti tako vrhunska primanja? Warren Buffet, drugi najbogatiji čovjek na svijetu i najveći investitor svijeta, a isto tako i oštrouman kritičar ponašanja u korporativnoj Americi, u svojem nedavnom pismu dioničarima objašnjava kako"... uzrok ovog ne treba tražiti u neadekvatnim zakonima... već u onom što ja nazivam "atmosfera u nadzornim odborima. Princip "počeši me, počešat ću te" postoji već desetljećima u nadzornim odborima". Sve se svodi na određene klanove i grupe ljudi koji se izmjenjuju na pozicijama i kontinuirano rade jedni drugima usluge. Princip je: "Danas ja tebi radim uslugu i glasujem kako bi tvoj ugovor prošao, da bi ti sutra u mojem odboru isto to učinio za mene". Ta povezanost kroz nadzorne odbore izvanredno je dobro prikazana kroz primjer Williama Graya, jednog od direktora J. P. Morgan Case banke. On sjedi u ukupno unutar osam nadzornih odbora - jasno, u pitanju su same multinacionalne korporacije - čiji je ukupni godišnji promet 186 milijardi S. Kada se pribroje nadzorni odbori i ostalih direktora iz J. P. Morgan Case banke, dolazi se do skoro 30 različitih nadzornih odbora.

Regulator - transparentnost i javnost
Drugi način isplate direktora, koji je tijekom 2002. godine isplivao na površinu, bile su nagrade putem mirovinskih paketa. Puno toga se otkrilo kod rastave Jacka Welcha. Pri rastavi se javno otkrilo kako mirovinski paket bivšeg CEO-a General Electrica nije sadržavao samo više nego bogatu penziju, nego i pravo da koristi tvrtkin avion kad god želi. Usput se tu našao i "apartman" na Manhattanu koji je kompanija plaćala preko 80.000 S mjesečno. Sve u svemu, prosječno isplaćena plaća CEO-a sa S&P liste 500 kompanija za 2002. godinu iznosila je 925.000 S u novcu, dok je ukupna kompenzacija iznosila 3,65 milijuna S. Ispada da direktori mogu i zaboraviti na svoje osnovno primanje, kad puno više dobivaju kroz razne opcije, bonuse, dionice... No, ima i izuzetaka. Sidne Taurel, glavni čovjek tvrtke Eli Lilly odnio je kući tijekom 2002. godine ukupno 1S. Isto toliko dobio je i John Chambers iz Cisco Svstemsa, dok je šef Oracla Larrv Ellison dobio dolar manje. Ipak, ne treba ga žaliti jer je godinu dana prije zaradio kroz opcije u dionicama 706 milijuna S. Uloga nadzornih odbora kod odabira novog direktora je presudna. Niti jedan nadzorni odbor ne želi za novog direktora nekog prosječnog, a to znači da su već unaprijed spremni ponuditi mu kompenzaciju koja je iznad prosjeka. Ako se tome pridoda da glavni direktori sve kraće sjede u svojim foteljama, ta akceleracija podizanja prosječnih primanja postaje sve razumljivija. Pitanje je samo tko će biti dovoljno hrabar i moćan da prekine taj trend kontinuiranog uspoređivanja? Trenutno se pogledi sve više usmjeravaju na one koji im te plaće odobravaju. Tako su nedavno Carl McCall (bivši ambasador u UN-u) i Jurgen Schremp, glavni DaimlerChryslera, dali ostavke iz nadzornog odbora NYSE odmah nakon što se objavilo da je bivši čelnik iste ustanove Richard Grasso bio prinuđen podnijeti sramotnu ostavku. Na taj potez je bio prisiljen kada se saznalo kako je ukupno akumulirao 168 milijuna $ samo za prošlu godinu. Za sada izgleda kako je jedino transparentnost i pritisak javnog mijenja dovoljno efikasan regulator protiv takve pohlepe.

"Kvaka" u cijeloj filozofiji
Prema nedavnom izvještaju konzultontske kuće Booz Allen Hamilton, smjenjivanje direktora utrostručilo od 1995. godine. Dio "kvake" u cijeloj toj filozofiji leži u tome što nitko u biti ne zna je li novo ustoličen direktor prosječan ili ne. To će se znati nakon što on ode s te dužnosti. Cak i ako je novi CEO već negdje prije bio uspješan, tko kaže da će biti uspješan u novoj tvrtki?

Tagovi: management, manager, primanja, zlatni padobran
Petak, 15.01.2010.