Mediji - katalizatori promjene

Širenjem loših i destruktivnih vijesti, zazivanjem grčkog scenarija i anticipiranjem gospodarskog potonuća mediji pojačavaju paniku i strah, i prizivaju upravo takav ishod. No zbog svoje moći utjecaja na mase, promjenom stava i preusmjeravanjem pozornosti mogu pomoći i da se takvo stanje smiri, te konačno - preokrene.

Prema staroj mudrosti, kulturu jednog naroda - njegove običaje i ponašanje najbolje ćete upoznati ako prvo posjetite tržnicu. Njegove vrijednosti, ideale i stremljenja prepoznat ćete po sadržaju reklama, no dominantno stanje svijesti u društvu najbolje će odražavati sadržaji koji se plasiraju kroz medije.

Uravnoteženost i sklad prirodno je stanje kojemu svaki čovjek teži. Izložen sadržajima, situacijama ili okolnostima koje su drugačije od toga i koje takvo stanje ne podržavaju, svaki će čovjek na to prvo reagirati zgražanjem i pokušajima da se od takvoga stanja udalji. No ako nas se primjerice svakodnevno izlaže nasilju – bilo kao promatrače ili kao žrtve nekog njegovog oblika, ne samo da ćemo se na nasilje polako početi navikavati i da će nam malo po malo ono postajati prihvatljivo, već ćemo s vremenom i sami usvojiti sličan model ponašanja. Dok god smo nesvjesni (a svako je neprirodno stanje rezultat nesvjesnosti) naš će se um postepeno (re)programirati za ono čemu smo svakodnevno izloženi i što promatramo, pa nakon nekog vremena više nećemo ni primijećivati da u tome nešto nije kako treba.

Širenje straha kroz medije
Vjerojatno nismo ni svjesni kojim smo količinama negativnih sadržaja izloženi. Na televiziji, u novinama, preko web portala ili na radiju stalno se izvještava o novim otkazima, novim poskupljenjima, novim porezima, novim katastrofama i kataklizmama koje nas očekuju na jesen, o kojima moramo biti informirani kako nas sve ne bi snašlo nespremne, jer smo eto – do sada živjeli na ružičastom oblaku obilja i blagostanja. Od negativnih se sadržaja gotovo više nemamo kamo skloniti, a vjerojatno se ni ne trudimo jer su nam postali posve normalni, te ih više ni ne doživljavamo kao nešto strano. Izloženost lošim i negativnim sadržajima postalo je naše alternativno "prirodno" stanje iz kojega dišemo.

Takvo je "prirodno" stanje glavni podupirač osjećaja nemoći, bespomoćnosti i besperspektivnosti koje svi skupa (ili bar velika većina) iskušavamo. Ništa više nismo u stanju planirati – ne samo za godinu-dvije unaprijed, već ni za par mjeseci – jer tko zna što nas sutra čeka... Plašimo se za vlastitu egzistenciju, za posao, stan - za sve što bi u budućnost mogli izgubiti ili što bi moglo biti ugroženo. Iz pozicije straha (koji je sam po sebi iracionalna kategorija) donosimo odluke (koje kao takve ne mogu biti dobre niti ispravne), ili ih paralizirani strahom uopće ne donosimo, već čekamo i puštamo da se stvari sedimentiraju, i tako dodatno osnažujemo problem.

Mediji su glavni akceleratori takvoga stanja, jer samim davanjem pozornosti negativnim sadržajima, oni takav sadržaj "hrane" i energetski ga jačaju – a složit ćete se - čim se izvjesti o poskupljenju struje ili plina, o nametanju poreza na imovinu ili divljanju tečaja svi će odjednom o tome početi pričati, i time još više širiti nervozu, paniku i strah, a svi mi jako dobro znamo da je tržište kombinirano ponašanje tisuća ljudi koji reagiraju na informaciju, dezinformaciju ili hir (Kenneth Chang).

Jer ako mediji neprestano izvještavaju o katastrofama i kataklizmama od kojih nas dijeli tek napukla grančica za koju se još uvijek nekako držimo, ako stalno izvješćuju o novim, anti-poticajnim državnim mjerama za investitore, svakodnevnim propadanjima poduzeća zbog nelikvidnosti, novim otpuštanjima i štrajkovima radnika zbog neisplaćenih plaća....(dopunite sami) – koji bi se razuman investitor u takvome okruženju upustio u veće (ili bilo kakve) investicije, zaposlio radnike, povećavao plaće ili ih korigirao za inflaciju? Koji bi se nezaposleni pojedinac u ovim destimulirajućim uvjetima usudio otvoriti svoje poduzeće, ako će ga za par mjeseci ionako morati zatvoriti - i to uz dodatne troškove?!

Surova stvarnost
Uslijed straha i neizvijesnosti sve je stalo. Ljudi i poduzeća zamrznuli su svoje planove, odluke, investicije, a i sam život. Svi čekaju da vide što će se dogoditi slijedeće i kako će stvari ispasti. Svi žele vidjeti hoće li za šest mjeseci ili godinu dana stvari biti bolje, hoće li se nešto pokrenuti, hoće li netko odnekud početi plaćati i hoće li se odnekud spustiti neko čarobno, spasonosno rješenje. No ako svi čekaju i ne čine ništa (ili pak iz straha, iracionalnosti, neznanja, pritisaka a možda i sebičnih interesa čine krivo) – odakle će se stvari pokrenuti!? I kako se bilo što drugačije od onoga što se događa i onoga što najavljuju mediji može dogoditi, osim ako doista – ne padne s neba?!

Uvjeren sam da one koji predviđaju katastrofe i kataklizme valja uzimati ozbiljno.
Maurice Strong

Osim toga, ako nas se cijelo vrijeme sa svih strana bombardira s negativnim sadržajima i usmjerava nas se na jednu jedinu kataklizmičku realnost, u našem će se umu dogoditi fenomen perceptivne distorzije. Iako postoji neograničeni broj drugačijih realnosti, koje uz aktiviranje vlastitih usnulih potencijala i pomak pozornosti mogu postati i naše vlastite, uz ovakvo, svakodnvno ispiranje mozga i fiksaciju na negativne sadržaje naša će se percepcija realnosti bitno suziti i nećemo biti u stanju vidjeti niti jednu mogućnost izvan one koja nam je servirana. Čak i kada nam nakon takvog sustavnog mentalnog "drila" netko i ponudi rješenje, ili se ono odnekud pojavi ispred nas, ono će pored nas proći neprimjećeno jer ga fiksirani na jednu realnost nećemo biti u stanju prepoznati, ili ćemo ga s nepovjerenjem, podsmjehom ili cinizmom naprosto odbaciti.

Jesu li doista mediji glavni krivci?!
Pa ipak je li doista za ovakvo stanje ispravno kriviti prvenstveno medije ili su oni tek odraz naše realnosti, te posljedično - stanja svijesti u kojemu se kao društvo nalazimo?! Jer kako mediji mogu izvještavati o lijepim sadržajima ako takvih sadržaja – naprosto nema?! Mogu li pisati o novim zapošljavanjima i širiti optimizam kada je stvarnost koju iskušavamo doista surova i siva, a dno, koje očito još uvijek nismo dotakli – tvrdo poput najtvrđe stijene?! Sasvim sigurno mediji nisu kreirali takvo stanje, ali su ga stvaranjem drame nedvojbeno doveli do savršenstva. Ovo je stanje posljedica niza povijesnih okolnosti, društvenih događanja i nepovoljnih psihoenergetskih utjecaja kojima smo generacijama bili izloženi i kojima smo se prepuštali (baš kao što to činimo i sada), no ako tako nastavimo, ako ništa ne promijenimo, te iz takvoga stanja ne nađemo izlaz - ono će se i dalje pojačavati, sve dok se i ta posljednja napuknula grančica ne odlomi do kraja, te se svi zajedno ne strmoglavimo u provaliju, a ona nam je, u ovakvom galopu i s ovakvom putanjom doista na dohvat ruke.

Izlaz iz začaranog kruga uz podršku medija
Pa kako su ga pojačali, mediji mogu pomoći i da se takvo stanje smiri, te malo po malo, u konačnici i preokrene. Mediji imaju neograničenu moć, jer dopiru do velikog broja ljudi, pa bi tu moć valjalo i iskoristiti - ali ne tako da nas se kao do sada zatupljuje i da nam se mozak ispire anticipiranjem kataklizmi, već da se više počnu baviti rješenjima, da se više fokusiraju na konstruktivne sadržaje i da češće izvještavaju o pozitivnim događanjima. Jer čitatelji će čitati ono što je dostupno, ono što im se "servira" (baš kao što potrošači danas kupuju proizvode kojima zadovoljavaju potrebe za koje jučer nisu ni znali da ih imaju). Ako bi mediji promijenili pristup i uveli više optimizma u ono o čemu pišu, malo po malo i čitatelji bi se na to počeli navikavati. Kao što smo do sada automatizmom konzumirali negativne sadržaje jer smo za takvo što (re)programirani, na ovaj bi način s vremenom počeli prihvaćati one pozitivne, i tako svoj um polako počeli ponovo vraćati na njegovo prirodno stanje. Tako bi se (naravno i uz zaokret u vladinom pristupu, uz vladinu podršku i njene pozitivne poticajne mjere) postepeno mijenjao fokus i dominantno stanje svijesti ovog društva, stvorio bi se čišći kolektivni um i jasniji mentalni procesi, iz čega bi se poduzimali racionalniji, smisleniji i konstruktivniji potezi. Premda se takvo što zasigurno ne bi dogodilo preko noći, polako bi jačao kolektivni optimizam, sve dok se ne bi stvorila kritična masa optimizma iz kojega bi se i na razini društva mogla potaknuti promjena.

Teorija o morfičkim poljima
I sama Sheldrakeova teorija o morfogenetičkim poljima govori o pokretačkoj sili kolektivne energije, koja, kada se u nju usmjeri dovoljno pozornosti poprima vlastitu inteligenciju (ta inteligencija nije ništa drugo nego li odraz dominantnoga stanja svijesti onih koji u nju usmjeravaju svoju energiju), koja kao takva svojom snagom može generirati niz promjena u društvu. Naša je trenutna realnost također upravljana snagom morfičkog polja, no to polje je danas vrlo destruktivno – jer smo ga svojim trenutnim stanjem svijesti takvim i stvorili. Možda je najbolji primjer destruktivne snage kolektivnog (morfičkog) polja stanje svijesti koje je vladalo u Njemačkoj tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća i koje se proširilo (gotovo) na cijeli svijet, a svi jako dobro znamo kakve su bile posljedice takvoga stanja. Danas se zbog tehnološkog napretka, te uz snagu medija takve energetske sile – i one konstruktivne i destruktivne mogu puno brže širiti, stoga bi njima valjalo pažljivo upravljati , te ih usmjeravati prema konstruktivnijoj realnosti.

Prije nekoliko godina u Rumunjskoj je među visokopozicioniranim dužnosnicima pokrenuta inicijativa da se medijima na razini zakonske odredbe propiše "kvota" pozitivnih sadržaja koje bi na dnevnoj osnovi bili obvezni plasirati javnosti, ali je takav prijedlog bio ubrzo s podsmjehom odbačen.

No ukoliko smo svi zajedno svjesni moći medija i utjecaja koji oni imaju na naš život, ako smo upoznati s mehanizmima putem kojih oni sustavno utječu na našu percepciju realnosti i samih mogućnosti te na reprogramiranje našega uma, ako smo upoznati s pokretačkim mehanizmom energetskih polja koja svojim stanjem svijesti na kolektivnoj razini sami stvaramo a mediji ih pojačavaju, onda takav prijedlog (koji na prvi pogled doista zvuči smješno), možda ipak nije skroz bez osnove, već zaslužuje adekvatnu pozornost, te ga a priori ne bi trebalo etiketirati.

Tražite žute kišobrane
Jer u moru pesimizma, beznađa i destrukcije, i u ovoj zemlji još uvijek ima pozitivnih primjera – pojedinaca i poduzeća (kojih se svatko od nas u trenutku može sjetiti), koji su uspjeli ostati izvan ovog ludila, koji cijelo vrijeme plove suprotno dominantnoj struji, i koji su unatoč tomu što nam gospodarstvo tone, uspjeli stvoriti svoje vlastito otočje i održati ga stabilnim.

Ovakvim primjerima svakako treba davati više (medijske) pozornosti, kako bi što više ljudi shvatilo da je iz ovakvoga stanja ipak moguće izaći; kako bi ljudi postepeno počeli pomicati svoju percepciju te se u konačinici i sami ohrabrili nešto učiniti - umjesto da kao sada sjede i čekaju; kako bi se iz svega ovoga polako počela formirati neka nova kvaliteta, neko novo stanje svijesti i neka nova, drugačija realnost kojoj svi težimo.

Egli Ilić

Egli Ilić Certificirani je Life Coach i Stručnjak za analizu rukopisa, koja se koristi pri usmjeravanju karijere i profesionalnoj selekciji kadrova. Nakon stečene diplome magistra ekonomskih znanosti, 2002. godine, kontinuirano se obrazuje na području kvantne psihologije, komunikologije i upravljanja ljudskim potencijalima. Kroz brojne je certificirane programe ovladala suvremenim, izrazito moćnim tehnikama rada s ljudima, čija kontinuirana primjena dovodi do bitnog unaprjeđenja kvalitete života na svim životnim segmentima.

Iskustvo koje je stekla radeći s klijentima iz cijelog svijeta pomoglo joj je u pokretanju vlastitog poslovnog projekta HortusMentis, programa koji je prvenstveno namijenjen ljudima iz poslovnog svijeta, koji žele unaprijediti svoju poziciju u poslu, te kroz ono što rade ispoljavati svoje jedinstvene talente.

HortusMentis Program se provodi kroz individualni i grupni coaching.

[email protected]
www.hortusmentis.com