Prijava
Traži
Prije dva mjeseca mom se vjenčanom kumu rodio drugi sin. U SMS-u je pisalo da će slavlje povodom rođenja sina biti u utorak s početkom u 20h. Slavlja sa temom rođenja sina podrazumijevaju vino, hranu, pjesmu i uglavnom druženje do jutra. Volim takve vrste slavlja u relativno malom krugu ljudi u kojem se svi poznaju, a ne viđaju se svakoga dana. Ipak, postoji jedan problem.
Drugi dan u 8.30h čeka me klijent za coaching. To znači dva sata apsolutne koncentracije, slušanja, postavljanja dobrih pitanja i usmjeravanja. Što sada? Što bi u tom trenutku bila zrela odluka? Odlučio sam doći na slavlje malo ranije, objasniti kumu kakva je situacija, do ponoći dati svoj doprinos zabavi i otići na spavanje. Odrekao sam se nečega što mi je drago, radi nečega što mi je obaveza (i zadovoljstvo). Prvi puta sam se susreo sa tezom - Odricanje jednako zrelost - u knjizi Scott Peck-a "Put kojim se rjeđe ide".
Sama riječ odricanje nije simpatična. Odmah mi se budi unutarnji glas “Ma zašto bih se morao ičega odricati životu? Neću”. Ipak, odricanje je sastavni element osobine koja se zove zrelost. Jeste li se kada susreli sa situacijom ili osobom koja radi stvari u zadnji trenutak? Možda ste i sami dio te skupine. Ja često jesam. Kako ide proces? Znam da trebam nešto napraviti. Rok mi je za dva tjedna. U tih dva tjedna imam puno prilika napraviti barem dio tog zadatka, ali uvijek se dogodi nešto drugo, nešto bitnije. Ponekad su to zaista bitne stvari, ali ponekad su to vijesti na web-u, novine, neplanirano druženje sa prijateljem, tupo gledanje u jednu točku, sitni nevažni poslovi i sl. U osnovi znam da ću taj zadatak na kraju napraviti u redu, jer dobro funkcioniram pod stresom i mogu brzo raditi. Međutim, kako se krajnji rok zaista približava, nervoza ipak raste. Susrećem se sa samim sobom, odnosno sa vlastitom nezrelošću, kojoj se sada pridružila i ljutnja na samoga sebe.
Želja mi je zadatak odraditi na visokoj razini, no imam osjećaj da ga u vremenu koje imam mogu odraditi samo prosječno. Želite li zaraditi neku bolest, ovo je najbolji način kako da do toga dođete. Unutarnja borba, ljutnja na samoga sebe, stres, nezadovoljstvo, frustracija, nespavanje, iritiranost, iscrpljenost,... sve su to moguće posljedice rada u posljednji trenutak. Možda i nisu izražene na ovako snažan način, ali sama činjenica nezadovoljstva sa samim sobom vodi do neravnoteže i unutarnjeg nemira.
Želite li biti cijenjeni kao osoba, bilo u poslovnom ili privatnom kontekstu, bez odricanja neće ići. Koliko ste sposobni napraviti stvari kada to najradije ne biste, koliko ste sposobni odlučiti da nešto nećete napraviti (što najradije biste), toliko ćete se moći smatrati odraslim. Ljude koji nefokusirano žive svoju stvarnost, plešući sad lijevo sad desno, drugi doživljavaju djetinjastim i nezrelim (bez obzira gdje se nalaze na hijerarhijskoj ljestvici). Želite li da vas percipiraju na taj način? Proces odricanja je zapravo suočavanje sa nelagodom. S jedne strane imamo ugodu, sa druge strane nelagodu.
Željom prema ugodi upravlja ego, snažan pokretač naših vlastitih akcija, što znači da odlukom da krenemo u neugodu, idemo protiv vlastitog ega. Istovremeno, ugoda je svakodnevnica u kojoj bismo najradije bili. Bježimo od boli, a trčimo ka ugodi. Tako to ide. Dakle, odricanje zahtjeva od nas da se izdignemo iznad nas samih. Odricanje može ići toliko daleko da se u jednom trenutku moramo odreći dijela vlastitog sebe. Zamislimo, na primjer, uspješnog poduzetnika u najboljim godinama. Iz godine u godinu njegova firma ide odlično. Kako ima dovoljno novaca, odlučio se da osoba njego-vog statusa zaslužuje voziti automobil visoke klase. Ukoliko se pojavi novi model, njegova je okolina već navikla da će ga među prvima u gradu voziti upravo on. Njegov ego uživa u tim trenucima u kojima ljudi na cesti za zanimanjem gledaju novi model, prijatelji ispituju o voznim karakteristikama, konkurenti ljubomorno promatraju i svi su zadovoljni. Međutim, što se događa kada kompanija dođe u probleme? Kako nedostaje “keša”, među zaposlenicima vlada lagana nervoza i svi znaju da je budućnost trenutno neizvjesna. Istovremeno, upravo izlazi novi model automobila.
U percepciji poduzetnika postoji dvojba: s jedne strane firma nije u stanju izdržati kupovinu ili ratu leasinga novog automobila, s druge strane postoji strah od gubitka statusa. Identitet moći je pažljivo građen godinama, a podrazumijeva riječi kao što su: uspješan, prvi, na vrhu, najjači, najveći, sa stilom, itd. U tom trenutku, počinje racionalizacija odluke zašto da se ostane u ugodi. Ako uzmem novi auto, to će zapravo biti garancija našim kupcima da smo i dalje stabilni; Možda će nam nekoliko mjeseci biti teško plaćati rate, ali burza će se sigurno oporaviti, pa zašto sada čekati; Taj se auto dugo čeka na isporuku, upravo ga sada preko veze mogu dobiti odmah, a kasnije to neće biti moguće itd. To tako može ići u nedogled, sve dok preko ega osoba sama sebe ne uvjeri da je u redu kupiti taj auto. Zvuči poznato?
Nezreli ego je ponovno pobijedio. Ipak, okolina sada malo drugačije percipira ovu odluku. Zaposlenici zabrinuto komentiraju da je gazda izgubio kompas, prijatelji iza leđa pričaju da je njemu važno samo se pokazati bez obzira na posljedice, konkurenti zadovoljno trljaju ruke jer vide sa kime zapravo imaju posla. Nezrelost izlazi na površinu. Da je poduzetnik bio spreman suočiti se sa stvarnošću i odreći se novog automobila, okolina bi takav potez doživjela kao potez odgovorne, svjesne, realne i zrele osobe. Tada bi zapravo uvidjeli da pred njima stoji ozbiljna i odrasla osoba dovoljno hrabra da se suoči sa nelagodom. To je karakteristika pravog lidera. Samodisciplina je proces samosazrijevanja, kaže Scott Peck. Želimo li zaista odrasti i svoj nezreli ego razviti u zreli, podržavajući i razvojni ego, samodisciplina i njen element, koji se zove odricanje, je početna točka.
U ljubavnoj vezi to može biti odluka da se odreknem popodnevne televizije i pomognem pospremiti stan, u kompaniji da izvještaj napravim na vrijeme umjesto da u zadnji čas teroriziram sve oko sebe, u privatnim financijama da se odreknem kupovanja novog gadgeta kako bih tekući račun zadržao u plusu, u kontekstu brige za zdravlje da se odreknem obroka u deset navečer, itd....itd.....itd. Ima li popisu kraja?
Tajna je u malim koracima. Dovoljno je da se za početak odlučite za jednu, dvije stvari na kojima ćete vježbati vlastitu zrelost. Važno je postaviti si realne ciljeve kako biste mogli uživati u malim pobjedama. Na pobjedama se gradi samopouzdanje. Put do zrelosti je dugačak i nikada ne prestaje. Kao što ne prestaje niti naš osobni ili pos-lovni razvoj. Suština je u tome da kontinuirano nešto činimo, jer činjenje je najveći prijatelj rasta i razvoja. Zato će bilo koja mala stvar koju svatko od nas učini, biti još jedan korak prema ravnoteži, miru, stabilnosti, samosvjesnosti, odnosno zrelosti svakog od nas pojedinačno, ali i kolektivno. Zato, činimo i zrelimo.
Alan Žepec
Alan ima iskustvo u poslovnom sektoru kao vlasnik i predsjednik Uprave građevinske firme Parting sa 130 uposlenih radnika, koju je osnovao 1991. godine, a prodao 2004. godine. Bio je proglašen mladim menadžerom godine u Hrvatskoj 2002. godine.
Socijalno je bio aktivan kao podpredsjednik Hrvatske udruge poslodavaca i predsjednik udruge malih i srednjih poduzetnika od 2003 - 2008. godine. Ispred hrvatske Vlade vodio je pristupne pregovore za EU u poglavlju Industrijska politika i poduzetništvo. Od 2008. piše kao kolumnist za vodeći hrvatski poslovni mjesečnik na temu vođenja i osobnog razvoja.
Od 2006. godine radi kao coach i trener iz područja leadershipa i osobnog razvoja za kompanije u Hrvatskoj i inozemstvu. Redoviti je predavač Academy of Executive Coaching, London.
Više informacija potražite na:www.alanzepec.com
Na radnom mjestu
Poduzetništvo
Magazin
HR karijere
HR Whisperer
Edukacija
Leadership transformacija
