Postoji nekoliko važnih razlika između visokoučinkovite osobe i radoholičara.
Jullien Gordon, savjetnik za karijeru, u svom je članku za LinkedIn Pulse, napisao kako osnovna razlika dolazi iz same osobe, odnosno iz odnosa koji osoba ima prema svom radu.
„Visokoučinkovita osoba radi na zdrav i održiv način te se zbog toga osjeća sretno i inspirirano za daljnji rad“, napisao je Gordon te nadodao da radoholičar radi upravo obrnuto i kao rezultat toga stalno se osjeća iscrpljeno.
No, osim te glavne razlike, Gordon je naveo još 7 dodanih razlika između radoholičara i visokoučinkovite osobe.
1. Rezultati vs. zaposlenost
Visokoučinkovitoj osobi na umu su samo krajnji rezultati. Bio to glavni cilj kompanije, odjela ili samo jednog projekta. Važni su samo rezultati. I kada takva osoba ne rješava trenutačne probleme, smišlja nove ideje i strategije za ostvarenje rezultata.
S druge strane, glavni cilj radoholičara je biti zaposlen. Ne biti produktivan, nego popuniti sve vrijeme s raznim zadacima, koji ni ne moraju polučiti neki određeni učinak, no oni moraju biti zaposleni.
„Radoholičari će popuniti svoje vrijeme s radom jer osjećaju nesigurnost ako ne rade ništa, a ta nesigurnost dolazi od nepoznavanja vlastite vrijednosti. Oni vjeruju da čim su više zaposleni, to im je vrijednost veća“, napisao je Gordon.
2. Znaju kada je dovoljno vs. nikad nije dovoljno
Visokoučinkovite osobe znaju kada treba odustati i kada prihvatiti i najmanju pobjedu. Oni će svoju pažnju i trud u radu usmjeriti na područja koja su od velike važnosti (za njega, odjel ili kompaniju), a odustati od onih područja koja nisu toliko bitna. Oni imaju točno definiran pojam uspjeha.
Radoholičarima nikada ništa nije dovoljno. Posao nije dovoljno dobro napravljen, nikada nemaju dovoljno vremena, dovoljno potpore… Uvijek žele više jer oni nemaju definiran pojam uspjeha.
3. 100 posto u pravo vrijeme vs. 110 posto cijelo vrijeme
Visokoučinkovite osobe znaju kada treba zapeti i dati 100 posto svoje snage. U 110 posto ni ne vjeruju jer znaju da kroz duže razdoblje to nije održivo, ni produktivno. Fokusiraju se tako da je i njihovih 100 posto bolje od 110 posto koje radoholičari daju od sebe. Samo što radoholičari daju 110 posto cijelo vrijeme, ne samo za vrijeme važnih projekata, jer ne znaju odrediti važnost posla, pa je njima sve jednako važno, pa su i manje produktivni.
4. Znaju svoju vrijednost vs. drugi im određuju vrijednost
Kao što smo već napomenuli, radoholičari ne znaju koliko vrijede pa puštaju drugima da im određuju vrijednost – kolege, šefovi, klijenti... te stalno rade s nekim osjećajem straha da neće zadovoljiti tuđe zahtjeve. Dok oni čekaju, primjerice, feedback na godišnjim ili polugodišnjim procjenama radne učinkovitosti, visokoučinkovite osobe stalno procjenjuju same sebe i na temelju toga rade na svojim znanjima, vještinama i sl., te njihovo samopouzdanje ne ovisi o tuđim procjenama.
5. Proaktivni vs. reaktivni
Visokoučinkovite osobe unaprijed planiraju svoj dan – prvo naprave najvažnije zadatke, a ostale rasporede na ostatak dana te ostave mjesta, tj. vremena i za one neplanirane zadatke. S druge strane, radoholičari nisu proaktivni te samo reagiraju na dane zadatke. Njihov radni dan i vrijeme najčešće određuju drugi, odnosno rješavaju zadatke kako dolaze, a ne po njihovoj važnosti.
6. Uspjeh prema vlastitim mjerilima vs. prema općim mjerilima
Visokoučinkovita osoba se fokusira na svoj rad i trud, na ono što može uložiti da bi nešto dobila i zna točno koliko u danom trenutku može dati od sebe. Svoj uspjeh u nekom poslu ili zadatku mjeri po sebi, a ne po već zadanim mjerilima uspjeha, kao radoholičari. Radoholičari se uvijek uspoređuju s drugima, odnosno s nekim već postojećim mjerilima uspjeha. Oni ne shvaćaju da uložen trud ne rezultira uvijek istim rezultatima.
7. Sebe na prvo mjesto vs. druge na prvo mjesto
Dok visokoučinkovite osobe stavljaju sebe na prvo mjesto, radoholičari stavljaju druge na prvo mjesto. Možda se ovo na prvi pogled čini sebično od visokoučinkovitih osoba, dugoročno je upravo suprotno.
Budući da stavljaju sebe na prvo mjesto, znaju što mogu i koliko su sposobni napraviti. Dugoročno, to rezultira boljim radom i produktivnošću od radoholičara koji tuđe potrebe stavljaju na prvo mjesto. Upravo zbog toga što to rade, nemaju vremena odmoriti se, napuniti baterije, koncentrirati i sl., te se vrlo brzo iscrpljuju, što dugoročno nikako nije isplativo.
Vijest je preuzeta s portala www.womeninadria.com