A kada mislimo, doista?

Ljudi misle dva do tri puta godišnje. Postao sam svjetski poznat misleći dva do tri puta tjedno. (Bernard Shaw)Šetnja ili trčanje, uz drugo, mogu poslužiti i za oslobađanje od puno misli i za slaganje dobrih misli. Odmor od mnogih misli dobro dođe, no organizirati si vrijeme za mišljenje, to je tema. Zanimljiva mi priča dolazi od kolege iz ureda:

„...Dok si u uredu, stvari i teme, računalo, telefon, mobitel, dokumenti sa stola... neprekidno te guraju da radiš. A radeći, ti zapravo nemaš vremena misliti. Pouzdano znam da ljudi rijetko zastanu kako bi malo mislili. Oni stalno rade (jure). I ja sam imao takvih razdoblja u svom životu (primjerice, dok sam gradio kuću, branio doktorat i docenturu...). Na sreću, sad mogu imati VRIJEME ZA MISLITI. Na primjer, dok trčim. To je nekoliko puta na tjedan. Trčeći, vrtim po glavi neke važne aktualnosti i mnogo sam puta baš tada donio svoje najbolje odluke. Pogotovo volim istrčati koji kilometar kad sam na službenom putu (znamo da kičma strada od dulje vožnje automobilom). Druga mi je prilika ona svakodnevna. Moj se radni dan obično dijeli u dva dijela. Do podneva, do 13 sati, dolaze mi studenti, zvoni telefon, odgovaram na e-mailove, okupiran sam papirima... Uglavnom nema ni mira ni vremena. Drugi dio dana započinjem šetnjom uz jedno od maksimirskih jezera (do njih nemam ni pet minuta pješice; nikad ne bih prodao svoj ured - nema cijene!). Tih pola sata oko jezera razmišljam „ozbiljno". To je, kako se kaže, „moje vrijeme", oslobođeno od uredskih tema i predmeta koji zarobljavaju, odvlače pažnju. Na jezeru vidim jesu li mi sve patke na broju (u glavi i zaista, na jezeru). Osjetim prirodu, osvijestim kakav je dan, bio oblačan ili vedar, pogledam ima li koga od kolega koji prakticira isto. Većinom sam sam. Po povratku u ured nastupa kreativno razdoblje dana; telefoni su utišani, malo tko dolazi, bistra glava, tijelo razgibano.

Svijetom kruže priče da su genijalci-izumitelji općenito "ljenčine"; oni bi samo sjedili, gledali odsutno u zid ili kroz prozor ili šetali i "smišljali". Prema tom stereotipu, i ja sam pristao biti "podnevni polusatni ljenčina". Tko me vidi, a ne zna za moju tajnu, sigurno će pomisliti: vidi ljenčine, šeće, a ne radi. Uz naš je fakultet raj i ja ga koristim svakog dana. Kolege i studente rijetko sretnem, a samo smo par minuta od ambijenta koji može toliko nadahnuti. Eto, drugi fakulteti, oni u centru, o ovoj prilici mogu tek sanjati." M.T.K.