Ispovijest uglednog zagrebačkog poduzetnika: ‘Vodio sam tvrtku mrtav pijan, ničega se ne sjećam‘

Napisao je hrabru i otvorenu ispovijest o svojoj borbi s alkoholizmom koji mu je umalo uništio život

Zagrepčanin Danijel Č. (44) ugledni je poslovni čovjek i predavač. Bio je CEO i CTO u više regionalnih kompanija, surađivao s tvrtkama poput Hewlett-Packard, Microsoft, Konica Minolta, Open Text i drugima. Radio je i u japanskoj multinacionalnoj kompaniji, a za Jutarnji list je napisao hrabru otvorenu ispovijest o svojoj borbi s alkoholizmom koji mu je umalo uništio život:

Prije šest godina imao sam dobar posao, bio suvlasnik u tvrtki i brinuo se o tome da stvari funkcioniraju. Funkcionirale su odlično. Osim što sam bio alkoholičar.

Moj stres je progresivno rastao i da bih se smirio, počeo sam piti nakon posla. Ne radi toga da uživam u okusu, nego da dođem opušten kući.

Uglavnom se radilo o dva, tri viskija koji su bili dovoljan sedativ da mogu normalno funkcionirati, ali da mi briga nije na prvome mjestu. Ljudi oko mene nisu primjećivali, rekao bih, ništa neuobičajeno.

Na poslu je iz dana u dan bilo sve zahtjevnije, više se nije radilo o "normalnom", zdravom stresu koji potiče, nego je postao priličan teret. Dio uzroka koji su ga stvarali nije se mogao riješiti jednostavno ili uopće.

Onda sam počeo piti i prije posla kako bih se smirio prije nego što sam uopće počeo raditi taj dan. Postalo mi je normalno da prije posla popijem 2-3 dl viskija da smirim stres i mogu raditi. Naime, funkcionirao sam bez nekakvih vidljivih problema. Sam po sebi sam skriboman i o svemu vodim bilješke pa se nije događalo da nešto ne odradim, zaboravim i tome slično. Količine alkohola rapidno su se povećavale, ali bio sam potpuno funkcionalan. Vjerojatno radi "dobrog" izbora pića. Vino i pivo uspavaju čovjeka, viski djeluje kao nekakav stimulans.

Ne mogu reći da sam alkoholiziranje vidio u djetinjstvu. Alkohola je u mojoj kući bilo, ali nitko ga nije konzumirao u količinama koje bi graničile ili mogle biti deklarirane alkoholizmom.

Alkohol me primarno uvijek smirivao i gurao stres od mene. Doslovno ništa više od toga. Koristio sam ga kao sedativ. Gledajući unatrag, možda sam jednostavno trebao to rješavati sa psihologom ili psihijatrom, ali alkohol je u poremećenom sustavu vrijednosti u kojem živimo mnogo prihvatljiviji od psihijatrijskog liječenja te ga, štoviše, nitko ne dovodi u vezu s nastajanjem kronične bolesti. Iako, alkoholizam je kronična bolest. Društvo nam je takvo da čak i za one koje svi znamo da piju uvijek nađemo izgovore tipa "on si voli popiti", "pivo je tekući kruh" i tome slično. Štoviše, nisi muško ako ne piješ, a umjesto bolešću, alkoholizam je ljudima "porok".

Znao sam biti agresivan, ali primarno verbalno, nikako fizički. Sjećam se kako bih bio pun samopouzdanja što sam uspio odraditi jedan projekt u Splitu bez da se sjećam kako sam doputovao do tamo, u kojem sam hotelu spavao, kako izgledaju ljudi s kojima sam radio... Zahvaljujući zapisivanju svega sve je prošlo bez ikakvih problema. Drugim riječima, to je bila faza kad sam stalno bio pod utjecajem alkohola i kad sam već osvijestio problem, ali nisam znao kako ga riješiti. Doslovno sam svako jutro, uz brijanje, razmišljao o tome i bio svjestan da ću umrijeti od alkohola, ali nisam znao što učiniti.

Supruga nije primjećivala da previše pijem. Pripisivala je te rijetke trenutke kad sam bio vidno pijan tome da su "dečki malo popili". Uspješno sam skrivao to od nje toliko da je bila šokirana kad sam joj rekao da sam krenuo na liječenje.

U bolnicu sam došao svjestan da imam problem, ali sam htio i rodbinu skinuti s vrata. Alkoholičaru je jedina briga - alkohol i kako doći do doze koja mu treba. S druge strane je bila ideja - idem ja to odraditi da svi vide da mogu pa kad izađem, mogu nastaviti po starom. Iskreno, posljednja stvar koja me zanimala bilo je izlječenje.

Terapija je zapravo bila dosta zgodna. Ide se u bolnicu svaki dan ujutro do 14 sati. Popodne bih išao na posao. Postoji raspored od dana do dana, ali neke su stvari svakodnevne. Svakodnevno se čita knjiga na temu alkoholizma i problema vezanih uz njega, a zatim smo zajedno analizirali pročitano. Uobičajeno je da svaki dan netko od pacijenata bude dežuran i vodi brigu o ostalima, što smo radili u kojoj terapiji i slično.

Liječnici koji su nas vodili, bili su primarno psihijatri, psiholozi i socijalni radnici. Tu je osobito važno spomenuti i tzv. pomoćno osoblje koje jako vodi brigu o svima. Na samom početku to su neprijatelji najgore vrste, ali tijekom liječenja čovjek shvati da im je cilj i fokus pomoći čovjeku koji je u problemima.

Također, svaki dan smo imali i higijenske preglede kad su nas doslovno pregledavali: jesu li nokti uredni, jesmo li čisti, muškarce jesu li obrijani... Uz to smo dobivali i najstrašniji lijek koji alkoholičar može zamisliti: Esperal. Kolokvijalni naziv je "antabus". On apsolutno onemogućava bilo kakvu konzumaciju alkohola. Smrt za alkoholičare.

Terapije su bile raznih vrsta, doslovno od crtanja do rasprava. Najgora se sastojala od tri teksta. Prvi tekst se zove "Moj alkoholizam". U njemu alkoholičar opisuje samog sebe i mora to pročitati pred ostalima. Drugi tekst ima naziv "Moj život s alkoholičarom" pa član obitelji opisuje svoje viđenje i gdje alkoholičar taj tekst prvi put vidi i čita na glas pred drugima. Primjerice, dijete napiše kako mu je živjeti s ocem/majkom koji je alkoholičar. Treći tekst je "Moje liječenje" u kojem se opisuje iskustvo liječenja i planovi što ćemo i kako dalje nakon izlaska iz bolnice.

Obiteljska terapija počinje nakon otpusta iz bolnice. Održavala se dva puta tjedno sa supružnikom, partnerom, prijateljem, roditeljem ili djetetom. Netko od ljudi koji rade na odjelu vodi terapiju. Pričali smo što nam se mijenja u životu, kakve su promjene, iskusniji su savjetovali manje iskusne. U cijelu terapiju uključeni su i socijalni radnici. Takva terapija je vrlo korisna jer sam, primjerice, saznao dosta o opasnostima recidiva koji je gotovo uobičajen. Nakon nekog vremena jednostavno vam i bolnici kažu: "Gotovo je. Moraš dalje u život". Mislim da sam tamo bio godinu i pol nakon čega sam se uključio u rad Kluba liječenih alkoholičara u Utrini.

Bez podrške, rekao bih, čovjek ne može uspjeti. Mislim da je taj dio društvene komponente najznačajniji. Još uvijek postoji stigma oko toga, iako, realno, ja sam veći frajer jer sam prestao nego onaj koji pije, nije li tako? Moja kći nema oca pijanca, ali mene neki stigmatiziraju. No, normalno je da neki drugi otac svojeg sina ne poljubi prije spavanja jer je u petak došao pijan s posla.

Od početka liječenja počeo sam se bojati alkohola. I danas ga se bojim. Riječ je o kroničnoj bolesti. Čovjek počne izbjegavati neka druženja, ali ta druženja su ionako postojala samo radi pijenja. Ništa kvalitetno zapravo ne propuštam.

Nakon svega sam dotaknuo dno. Dno ne mora biti loše. To je ono kad moraš početi iz početka. Dakle, s pozicije direktora ja sam otišao iz tvrtke i započeo svoju. Prvi pokušaj je propao, drugi je uspješniji. Vlasnik sam male konzultantske tvrtke koja se bavi upravljanjem procesima i projektima. Međutim, u startu je čovjek potpuno "gol", ne zna što i kako, bez novca (a ima malo dijete). Imao sam strašan osjećaj nemoći i bespomoćnosti dok nisam stao na noge i shvatio da mogu.

U trijeznom stanju je puno teže uhvatiti se u koštac sa životom nego pod alkoholom, ali istodobno stvari počnu funkcionirati. Problemi se rješavaju odmah, a ne kad bih popio pa to pustio za sutra, prekosutra ili već za nekada. Najbanalniji primjer je doslovno bacanje smeća pa do onih kompleksnijih kad moraš s korisnikom pregovarati mailom oko sustava. Problem neće nestati.

Prihvaćenost alkoholizma u našem društvu je zastrašujuća. Iako postoje mehanizmi relativno uspješnog liječenja, ljude se stigmatizira - jer se liječe. Ali je normalno vidjeti tri muška roditelja u kafiću u nedjelju prijepodne kako piju pivo dok je trojici klinaca sa strane dosadno. Jesu li djeca to zaslužila?

Doslovno bih mogao reći da sam prošao užas kroz taj alkoholizam, ali danas sam sretan. Mogu reći da imam normalan život, vodim svoju malu tvrtku.

Bih li mogao opet pokleknuti? Naravno da bih. To je kronična bolest. Ali, hoću li pokleknuti? Ne vjerujem.

Tekst u cijelosti pročitajte u Jutarnjem listu.