"Ljudi uvijek pričaju o tome kako je samokontrola dobra stvar", kaže Christy Zhou Koval, jedna od autorica istraživanja te napominje da to u većini slučajeva je pozitivna stvar.
Takvi ljudi često dobiju ono što žele, lakše određuju svoje ciljeve i vrlo su dobri poslovni partneri. Također su obično bolji s novcem od manje discipliniranih kolega, boljeg su općeg zdravlja i oko sebe održavaju stabilne i čvrste veze. Ipak, ljudi koji drže sve konce u svojim rukama na kraju završe preopterećeni. Drugi od njih očekuju više nego od ostalih kolega, a ta očekivanja ne moraju biti nimalo racionalna. Osobe s visokom razinom samokontrole uživaju u tome što drugi ovise o njima pa lako na sebe preuzimaju dodatna zaduženja, međutim povećanje opsega posla dovodi ih do 'sindroma izgaranja'.
Šefovi će bez razmišljanja upravo osobama s više samokontrole dati i više posla jer žele da zadatak bude obavljen dobro i na vrijeme. Ipak, pitanje je hoće li šefovi taj dodatni trud i cijeniti, a istraživači su dokazali da vjerojatno - neće. Naime, ljudi obično podcijenjuju koliko je netko uložio vremena u određeni posao. To uzrokuje daljnje probleme, jer su osobe s višom samokontrolom opterećenije vezama na poslu od njihovih manje opterećenih kolega. Oni se više žrtvuju od kolega, čak i kada zbog tih žrtava ne postignu ono što su sami željeli.
Zanimljivo je da se obično na isti način ponašaju i u privatnim vezama. Biti uvijek na raspolaganju i obaviti sve što treba, vrlo je iscrpljujuće. Takve zaposlenike poslodavci bi trebali cijeniti i ne uzimati 'zdravo za gotovo'. Iako je kratkoročna poslovna strategija oslanjanja na takve osobe dobra, dugoročno ti bi ljudi mogli postati nezadovoljni teretom kojeg su nadređeni 'bacili' na njih i potražiti drugi posao.