MBA programi snose odgovornost za krizu

Već dugi niz godina govori se nužnosti reforme MBA programa. Interesantna razmišljanja o MBA programima i njihovoj odgovornosti za sadašnju krizu iznosi i direktorica prestižne poslovne škole Sveučilišta Dalhousie u Kanadi.

Dr. Peggy Cunningham izabrana je prije par mjeseci na čelnu poziciju poslovne škole Sveučilišta Dalhousie u Kanadi sa jednim ciljem – učvrstiti je oko pojma odgovornost vođenja. Inače stručnjakinja iz područja odgovornog poslovanja i etičkog marketinga, ostavila je svoju sigurnu profesorsku poziciju na Queen's Collegu, kako bi se uhvatila u koštac sa novim izazovom restrukturiranja MBA programa.

U vrlo zanimljivom intervjuu koji je dala kanadskom časopisu «Globe and Mail» jasno je i bez političke korektnosti izrekla – poslovne škole sa svojim MBA programima suodgovorne su za današnju krizu. «Ono o čemu se nije diskutiralo – u novinama, poslovnim časopisima i sličnom – je odgovornost poslovnih škola u promišljanju o proizvodima koje su kreirali». izjavila je Cunningham. Pri tome je spomenula projekt o odgovornom vođenju koji je radila u suradnji sa vodećom bankom u Australiji, gdje im je jedna od menadžerica javno rekla – «Stvorili ste generaciju čudovišta».

Naravno, za mnoge u poslovnim školama sa velikim egom i aurom nedodirljivosti, ova rečenica bila bi shvaćena kao uvreda. No, za Cunninghamovu je ona značila znak za uzbunu i vrijeme za promišljanje te akciju. Prema njenom mišljenju u poslovnim školama prevelik je naglasak na individualizam. Ono što se individualizira nije samo uspjeh, nego i bespoštedna konkurencija među tvrtkama. Uz to, kultiviraju se tvrtke i pojedinci koji ne vjeruju da su dio šireg društvenog sistema, pa su shodno tome, i odgovorni za svoje postupke na široj društvenoj osnovi.

Aksiom Gordona Gecca iz filma «Wall Street» - «Pohlepa je dobra», više nije model koji omogućava održivost na duge pruge. Promovirati bogaćenje pojedinaca na račun siromašenja dvije trećine svijeta neminovno nije održiv. «Kada razmišljamo o održivosti, moramo gledati ne samo na vlastitu održivost, nego i onu našeg društva», smatra Cunningham.

Povjerenje u tvrtke je na najnižim mogućim granama, a za gradnju dugoročnih i kvalitetnih suodnosa sa kupcima i dobavljačima, upravo će kvalitete kao etičnost i povjerenje isplivati na površinu. Ne samo da je bitna poslovna etika nego i marketinška etika, nešto što se dugo smatralo gotovo oksimoronom.

Saga o restrukturiranju poslovnih škola

O potrebi za restrukturiranjem MBA programa govori se već niz godina. Već 1992 godine u časopisu Harvard Business Review izašao je izvrstan osvrt niza stručnjaka na modele i načine vođenja MBA programa pod nazivom «MBA: Da li je tradicionalan model u krizi?» (en. MBA: Is traditional model doomed?). I tada su se eminentni stručnjaci obrušili na weberijanske načine vođenja, pogotovo američkih poslovnih programa, ali i na praktično poslovanje američkih multinacionalnih kompanija, baziranoj na individualiziranoj funkcionalnosti odjela. Ta paradigma je djelovala nakon Drugog svjetskog rata, kada je SAD bila jedina sila koja je poslovno dominirala svijetom. No, u eri jakog međunarodnog biznisa, pobjeđuju tvrtke koje se bave integracijom svojih procesa i stvaranjem jake poslovne kulture. Već tada je pretjerani individualizam baziran na kvantitativnom mjerenju rezultata proglašen kao onaj koji dovodi do sindroma «kule od slonovače» i «organizacijskih silosa», gdje jedan odjel radi protiv drugoga, gledajući samo vlastiti budžet i ubiranje što većeg planiranog novčanog kolača svake godine.

Nadalje, ono što su stručnjaci, mnogi od kojih su završili MBA programe, navodili je činjenica kako ih poslovne škole nisu naučile nositi se sa problemom upravljanja ljudskim resursima. Kako se suočiti sa čestim izostancima zaposlenika, demotivirajućom radnom okolinom, masovnim otkazima ili nagrađivanjem, samo su neki od problema koji se tradicionalno ne uče u poslovnim školama.

Jedan od vodećih stručnjaka modernog poslovnog vođenja, Warren Bennis, već godinama upozorava na negativne posljedice takve edukacije. Prema njegovom mišljenju, menadžeri koji izlaze iz takvih prestižnih poslovnih škola su financijski gurui, sposobni za stvaranje i namicanje prihoda, međutim, to je odlika koja ih čini samo dobrim menadžerima-operativcima, ali ne i liderima-stratezima, karizmatičnim i inovativnim ljudima spremnim za motivaciju tvrtke spram promjena. Takvim uskogrudnim specijalistima nedostaje edukacije u soft vještinama, kao što su komunikacija, timski rad, etika i sl.

Njihova (ne)sposobnost došla je do izražaja upravo u ovoj krizi, koju su okarakterizirala velika otpuštanja. Takvi menadžeri su s jedne strane kratkoročno gledali na produktivnost i efikasnost, otpuštajući na desetke tisuća zaposlenika, dok su s druge strane, smatrali kako im za njihov rad pripadaju milijunski bonusi, kojih se mnogi nisu odrekli. Gotovo sa čuđenjem su komentirali povike javnosti na njihov nemoral, uopće ne shvaćajući u čemu je problem i zašto oni ne bi trebali uzeti ono što im ugovorom pripada.

No, bilo bi nepravedno reći kako poslovne škole ne shvaćaju ozbiljno kritike kojima ih već godinama obasipaju. To je pokazao i članak o vrhunskim MBA programima koji je prije dvije godine (možda kao neko zloguko proročanstvo!) objavljen na portalu CNN Money. Već tada su mnoge poslovne škole bile suočene sa padom broja polaznika. Jedan od razloga tome je bila i kritika velikih tvrtki koje su se pri zapošljavanju MBA studenata žalili kako im nedostaju vještine vođenja ljudi, timskog rada i sposobnosti inovativnog razmišljanja. Isto tako, već tada su ljudi iz korporativnog svijeta smatrali kako na MBA programima polaznici ne dobivaju vještine potrebne u velikim procesima restrukturiranja i nesigurnosti zaposlenja, a to je kako se nositi sa stresom otkaza i ostalim problemima menadžera u srednjim godinama, npr. sindromom sagorenosti, efektima "uskog grla" u napredovanju i sl.

Zbog svega ovoga, mnoge poslovne škole počele su uvoditi obavezne predmete iz disciplina kao što su aktivno slušanje, retoričke vještine jasnog i uvjerljivog nastupa, vještine rada u timu, te dodatne etičke discipline kao što su programi mikrofinanciranja kako bi se smanjilo globalno siromaštvo. Na poslovnoj školi sveučilišta Yale, studenti od prve godine slušaju predmete dugoročnog planiranja karijere, u sklopu kojega uče i kako se nositi sa stresorima gubitka posla i starenja. Ove godine je na poslovnoj školi Wharton, jedan od glavnih govornika na ceremoniji početka nove školske godine upravo Muhammad Yunus, osnivač i direktor vodeće bangladeške banke za mikrokreditiranje «Grameen Bank» i dobitnik Nobelove nagrade za mir 2006 godine.

U ovoj posvemašnjoj krizi MBA škole shvatile su kako će morati fragmentirati svoju ponudu, stvarajući programe-niše i specijalizirajući se kako za pojedine industrije tako i za pojedine korporativne funkcije. Svakako im u prilog idu i ovakvi članci u kojima iskreno sagledavaju sebe, svoje prednosti i mane, te odgovornost za generaciju budućih lidera koji proizlaze iz njihovih klupa.

mr.sc. Ratka Jurković, www.svanconsulting.com