STVARNO!!

"Odgađavitis" - poremećaj, a nije lijenost

Evo sad ću početi s učenjem, samo da prvo odem na Facebook, nazovem prijatelja i odem u trgovinu... tipični su studentski izgovori.

Iako od „odgađavitisa" mogu patiti svi najpogođeniji su studenti povijesti i filozofije.Lara sjedi pored prozora, gleda negdje u daljinu i misli su joj tko zna gdje. Studira pravo u Münsteru, a slobodne dane poput ovog provodi uglavnom ne radeći ništa. Iako je još sinoć kao i jutros planirala barem poslijepodne provesti učeći, po svemu sudeći, niti danas od toga neće biti ništa. Bliži se kraj semestra a čeka ju i čitav niz pismenih radova koje je trebala predati već odavno. No, ima još vremena, što ne učini danas uradit će sutra....ili prekosutra. Danas se u svakom slučaju još mora „pojaviti"na Facebook-u, telefonirati s prijateljicom, otići u trgovinu, možda obrisati prašinu. I prije nego što će se okrenuti, i ovaj će se dan završiti a da nije napravila ništa od planiranog.

"Ja bih ali prsti se ne miču..."
Ovakvo ponašanje zapravo nije nimalo neobično. Naprotiv, ono pripada normalnom načinu ponašanja i života mnogih studenata. No, dok se prije na ovaj fenomen rijetko tko osvrtao, u posljednje vrijeme su psiholozi na njega počeli obraćati pažnju. „Prokrasinacija" (pro kras, u prijevodu: za sutra) jedan je od novijih latinskih izraza koje stručnjaci koriste kada govore o nečem što bi se moglo nazvati „odgađavitisom". I to prema njihovom mišljenju nije nimalo smiješno a niti banalno, već ozbiljan problem koji studente ali i sve druge njime pogođene, može stajati i karijere i životne sreće.

„Studenti se osjećaju nemoćno, kao da nemaju snage obraniti se od tog osjećaja da ne rade ništa, da stalno sve odgađaju. Time ujedno zaostaju u razvoju, a ne samo u radu za studij", kaže psihologinja Eva Frings. Ona radi u „Ambulanti za prokrastinaciju" pri Sveučilištu u Münsteru koja je ujedno do sada prva i jedina ovakvog tipa u Njemačkoj. Tijekom posljednjih šest godina, Frings je zajedno s nekolicinom kolega, savjetovala oko 500 studenata koji pate od toga. „Jedna od tipičnih izjava koje čujemo od studenata je primjerice: „Iako zapravo želim početi s radom, moje tijelo se jednostavno ne miče. Prsti kao da ne žele početi pisati, i nekako sami od sebe, ne kreću prema tastaturi već na neku www. stranicu u internetu", kaže Eva Frings.

Pogođeni i samostalni radnici
Iako od „odgađavitisa" mogu patiti svi, ona kaže da su prema njezinom iskustvu najpogođeniji studenti povijesti i filozofije - znači oni koji za razliku od drugih, najčešće sami moraju strukturirati svoj studij. Frings navodi da je stoga uvođenje novog načina studija, Bachelor, umanjio broj onih koji su se žalili na ovaj problem. „Često su u „igri" razni strahovi; od toga da će zakazati, da neće ispuniti kako vlastita tako ni očekivanja drugih. Neki kažu da tijekom školovanja nisu nikada naučili učiti te da im stoga teško pada organizacija bilo kakve vrste", objašnjava ona. Obzirom da je očigledno na neki način riječ o problemu vezanim za osjećaj slobode, od „prokrastinacije" često pate ne samo studenti već i samostalni radnici, autori, tzv. freelancer-i svih vrsta.

Kratkoročna ugoda
No, ovo odgađanje, sa stajališta psihologije ima i svoju takoreći pozitivnu funkciju. Odlazak u trgovinu, telefoniranje pa čak i pranje prozora, donosi, kaže Frings, trenutno, kratkoročno olakšanje. „Neugodni osjećaji poput pritiska, stresa, otpora prema određenom poslu, nestaju na neko vrijeme i studenti se barem nakratko mogu posvetiti nekim ugodnijim radnjama. No, dugoročno gledano, „odgađavitis" sa sobom donosi ozbiljne negativne posljedice: produžetak studija, loše ocjene pa čak i prekid studija", kaže i psihologinja Lena Beck iz spomenute Ambulante. A to pak sa sobom donosi nezadovoljstvo, nesanicu, povećan rizik za depresiju. „I najkasnije u ovom trenutku, kada se situacija doista odmakne kontroli, tada dolaze k nama i traže pomoć", kaže ona.

U „Ambulanti za prokrastinacija" u Münsteru, studenti uče kako da savladaju ovaj problem. U grupama ili individualno u razgovorima s psiholozima, uče kako da bolje organiziraju dan, studij, učenje te prije svega - kako da si postave realistične ciljeve koje mogu doseći. „Tipično je pravilo - od onog što su prvotno zamislili, da odbiju oko 50 posto. I onda polako - korak po korak, stranicu po stranicu. Nekima pomaže i nagrađivanje. Primjerice, nakon odrađena tri ili pet poglavlja, mogu otići u kino - i to bez grižnje savjesti jer nisu učinili ništa ili nedovoljno", kaže Frings i dodaje da su ovom metodom već mnogim studentima uspijeli pomoći.