Prijava
Traži
Kada zaposleni ima pravo na naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor krivicom poslodavca i u kojoj visini?
Radnik kojem je poslodavac onemogućio korištenje godišnjim odmorom ima pravo ne samo na naknadu plaće za vrijeme koje bi koristio kao godišnji odmor već i na naknadu štete koju je eventualno pretrpio zbog nemogućnosti korištenja godišnjim odmorom.
Naknada plaće određuje se u visini propisanoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).
Naknada štete (način popravljanja, i obujam prava na naknadu štete) koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (onemogućavanjem korištenja godišnjim odmorom) određuje se po općim propisima obveznog prava (članak 111. Zakona o radu).
Zakon o obveznim odnosima propisuje slijedeće vrste šteta (članak 1046):
- obična šteta kao umanjenje nečije imovine,
- izmakla korist kao sprječavanje povećanja imovine, i
- povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
Člankom 1089. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (obična šteta i izmakla korist).
U slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom. Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (članak 1099. i članak 1100., stavak 2 Zakona o obveznim odnosima).
Napominjemo da ni Zakon o radu ni Zakon o obveznim odnosima ne propisuju konkretan iznos naknade štete za povredu radnikovog prava na korištenje godišnjeg odmora.
Visina naknade pretrpljene štete određuje se individualno, a teret dokaza eventualno pretrpljene štete je na radniku (članak 135., stavak 1 Zakona o radu).
S obzirom na navedenom, radnik je dužan dokazati nastanak i visinu štete koju je pretrpio zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora krivnjom poslodavca.
Kada je riječ o novčanoj tražbini poput zahtjeva za naknadu štete, radnik ima pravo zahtijevati izravnu (direktnu) zaštitu povrijeđenog prava pred sudom, odnosno radnik se, da bi mogao sudski ostvariti svoje novčane tražbine, uopće ne mora prethodno obratiti poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu takvih prava niti je u tome ograničen bilo kakvim prekluzivnim rokom (članak 133., stavak 3 Zakona o radu).
Člankom 230. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), odnosno, u svakom slučaju tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (objektivni rok).
