Nogometna prošlost

Bio je zvijezda, generacija Dinama '82., a danas je ponosni grobar

Mi smo trenirali pred 5000 gledatelja. Danas ih toliko nema ni na utakmici, prisjeća se Željko Hohnjec.

Bivši igrač Dinama i član najslavnije generacije maksimirskog kluba iz ‘82., Željko Hohnjec, nekoć najbrže desno krilo Jugoslavije, te je ‘82. godine zajedno s Cicom, Mlinarićem, Zekom, Popovskim, Deverićem, Bogdanom i ostalima “pokopao” Crvenu zvezdu sa 3:0 na Maksimiru pred 60 tisuća gledatelja i nakon 25 godina ponovno Dinamu osigurao mjesto prvaka Jugoslavije.

Danas je također grobar, no pokopi u njegovu rodnom Velikom Trgovišću danas su ipak mirniji, nema navijanja, nema sudaca – samo ožalošćeni.Za 4000 kuna na mjesec bivši profesionalac, koji je za četiri godine u Dinamu zaradio stotinu tisuća tadašnjih njemačkih maraka, radi u općinskom pogrebnom poduzeću.

– Ne živim od novca, živim od ljubavi. Život je ljepši kada imaš manje. Živim prirodno, kako je Bog rekao, a za svakoga imam lijepu riječ. Ponosan sam na sebe, na svoj klub, na karijeru – kaže Hohnjec.

Na nogama od zore
Gotovo svaki dan probudi se u sedam ujutro i s trojicom kolega obiđe četiri općinska groblja. Kada nema posla, uređuje zelene površine u mjestu – besprijekorno, u to smo se sami uvjerili. No, posao je samo posao, nogomet će biti “zauvijek broj jedan u njegovu životu”.

Dostojanstven je bio, kaže, na terenu, dostojanstven je i na poslu. Jedino mu smeta što se ljeti pogrebi održavaju u 18 sati, što znači da na nogometno igralište stiže tek nakon 22 sata.

O svojim suigračima i bivšem treneru Ćiri Blaževiću, Rudiju Belinu, Zdravku Mamiću ima samo riječi hvale. Rado se prisjeća velikih pobjeda, utakmica protiv Porta, Deportiva, Benfice, Stuttgarta, Celtica, Salzburga. Tada se Salzburgu zabijalo i po 10 komada, “bili su nam mušterije, a danas...”

Sastajemo se i danas
– Pa trenirao sam pred pet tisuća gledatelja, toliko danas ne dođe ni na stadion – kaže Hohnjec, a misli mu odlutaju u vremena ponosa i slave.

Na svoju generaciju ne da. Za bivše suigrače kažu da su mu najvjerniji prijatelji. I na terenu i za slavlja u legendarnoj Karaki na zagrebačkom Zelenom valu gdje se ‘82. nakon osvojenog prvenstva Jugoslavije pršut kidao zubima i gdje su konobari znali omiljena pića najslavnije Dinamove generacije koja se i danas okuplja jednom mjesečno pod “Mirnim krovom”.

Danas energiju ulaže u “svoj” NK Zagorec iz Trgovišća. Predsjednik je, oružar i glavni trener, u tom poslu ima veliko iskustvo jer je trenirao sve velike klubove u Zagorju, a ima položenu i trenersku A-licenciju. Igralište mu je drugi dom, samo stotinu metara udaljeno od kuće u kojoj je rođen prije točno pedeset godina.

– Jedina mi je želja da Ćiro, Mamić i ostali prijatelji dođu na proslavu 75. rođendana kluba, kao i 2006. kada sam Ćiru i Zagreb doveo na gostovanje u Klanjec. O tome se još i danas priča. A volio bih i doživjeti najmanje 90 godina, i da onda još jednom sjednem na motor.

Vikendima nema vremena jer ti su dani već 40 godina rezervirani za nogomet
Mi bivši suigrači međusobno si više pomažemo nego što nam je bilo koji klub pomogao – kaže Hohnjec dok bira broj Cice Kranjčara kako bi mu se pohvalio kako ga se novinari sjećaju i nakon gotovo trideset godina.

Međusobno si je škvadra, koja je bila “najjača jer je bilo 90 posto kajkavaca”, pomagala i u Frankfurtu 1983. kada su, rekao je, jedva izvukli živu glavu.

– U avionu su bila 263 putnika, Zvezdina ekipa, mi, Neda Ukraden, Tereza Kesovija, Saša Zalepugin... Igrali smo utakmicu za naše građane u svijetu, kako se to tada zvalo. Ali kad smo izašli iz aviona, dočekali su nas Albanci koji su štrajkali, napadali su nas i vikali: “Dolje Tito, živio Enver Hodža”. To je bilo strašno – događaje uoči utakmice pred trideset tisuća gledatelja na stadionu Carl Benz u Stuttgartu prepričala je nekadašnja zvijezda.

Danas živi s roditeljima, složno, bez trzavica. Žena i djeca su u Zagrebu, a navrate vikendom. No tada ima najmanje vremena jer su vikendi već 40 godina rezervirani za – utakmice.