Prijava
Traži
''Ako sam ja mogla uspjeti, možete i vi! Danas vam se preko Zavoda za zapošljavanje dile duplo veći poticaji nego u vrime kad sam ja pokretala biznis - onda su bili 25-26 tisuća kuna, sad su pedeset. Mislim da je najlakše uzeti kufer i otići u neku stranu nepoznatu zemlju, spavati po nekakvim podrumima, raditi stvari koje ne bi nikad radili ovdje doma. Na svoje sam oči vidjela sad nedavno, kad sam bila u Beču, momke od 21, 22 godine kako čiste sobe. Nikad u Šibeniku to ne bi radili! Čisto sumnjam. Eto, ako takvih ima, ja bih ih odmah sutra zaposlila i dobro platila. I još mogu biti doma, u svojoj kući'' - kaže za Šibenski.hr Ornela Šupe, vlasnica Servisa za čišćenje "Bubamara" i istoimenog taksi obrta, koja se jednako kao i brojni drugi poduzetnici suočava s nedostatkom radne snage, pa je već prisiljena, kao i drugi, tražiti radne dozvole i uvoziti je iz BiH. Što nije nimalo lako, jer tim ljudima, osim posla i plaće, danas još treba naći i smještaj, što je podjednako teško - ako ne i teže - nego ovo prvo.
More konkurencije
''Danas kod nas ne samo da možete dobiti poticaje za pokretanje vlastitog posla, nego imate i mogućnosti da se dobije i doškolovanje i preškolovanje - i to još plaćeno - i stvarno savjetujem svima da se ne boje, da pokušaju, slijede svoje srce i otvore nešto svoje, nešto što misle da znaju radit. Ja se ne razumijem u bravariju, ali evo, oduvijek sam voljela voziti, to mi je bio gušt i postala sam prije četiri, pet godina prva žena taksistica u Šibeniku. Zajedno sa suprugom Tomislavom, koji je taksirao zajedno sa mnom, i radio u auto-školi. Kakve su bile reakcije ljudi? Svakakve, ali uglavnom pozitivne i zabavne, mali smo grad i to se brzo pročulo, i na neki način je postalo naš zaštitni znak - ženski šofer. I radili smo dobro, imali i još jednog zaposlenog, no to nakon nekog vremena počnu svi raditi. Danas je konkurencija u tome ogromna, svi su taksisti, pa radi samo suprug, i ja mu ponekad uskočim. To je tako u privatnom biznisu, uvijek morate biti spremni okušati se u nečem novom kad ono staro počne - dušiti'' - uvjerljiva je Ornela, koja je još od 1997. na Vidicima imala vrlo uspješnu videoteku, koja se zvala ‘Tomi’. To je tada bio super posao, bilo je tada 22. videoteka u gradu, a danas, naravno, nema nijedne, sve su zatvorili. Pa je onda Ornela u istom tom prostoru u kojem (više) nije išla videoteka otvorila igraonicu "Bubamara" za proslavu dječjih rođendana, fešti.
''Imala sam i sama dvije kćerkice, slavila njihove rođendane, rođendane njihovih prijateljica, po naravi sam vesela i zaigrana, pa mi je to bio super posao. Ali, nažalost, s obzirom na najam i sve ostale troškove, financijski ne baš isplativ. I što ću, di ću, kud ću, dođem na Zavod za zapošljavanje, saslušam neko predavanje, zamislim se - što ja znam raditi. Svojim rukama, jer samo to imam? Nemam svoj prostor, nemam novca. Pa, znam čistiti! Uvijek sam bila 'reduša', sve je u kući i oko mene moralo biti čisto, pedantno - prijateljice su mi dale nadimak ‘Domestos’ - i odlučim se ja: to ću! Doregistriram obrt za čišćenje, dobro se sjećam, bilo je to 13. prosinca 2013. godine, na Svetu Lucu. I krenula sam sama, sama radila, dok nisam naučila, uzela sam potom i dvije radnice, Đurđu i Koviljku, koje još uvijek rade kod mene, na što sam ponosna, jer da ne valjam i da nisu zadovoljne, ne bi bile tu.''
Ostatak članka pročitajte na: novac.jutarnji.hr
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
