SVE DA INVESTITORI I DOĐU U HRVATSKU, PRIČA BI ZAPELA NA RADNOJ SNAZI

Hrvatska bez kvalitetne radne snage

Razvoj investicijskog okruženja, privlačenje novih ulagača u industrijsku proizvodnju, razvoj novih tehnologija, uz jačanje energetskog, prometnog i turističkog sektora "mantre" su koje se svakodnevno mogu čuti iz usta političara na svim razinama u Hrvatskoj kada je riječ o buđenju zaspale domaće privrede i izlasku zemlje iz duboke krize.

Isti se ili slični pojmovi vrte u raznoraznim strategijama, smjernicama, od lokalnih do državnih, u rekonstrukciji Vlade imenovan je čak i potpredsjednik zadužen za velike investicijske projekte Domagoj Ivan Milošević, a sve to trebalo bi primamiti novac i tehnologije, koji će onda biti zamašnjak uzleta gospodarstva. Iako taj dio posla ne predstavlja nimalo laku zadaću za zemlju čiji su veliki gospodarski subjekti sustavno mrvljeni ili uništavani, upućeni strahuju da bi, sve da investitori i "navale" na Hrvatsku, cijela priča već u startu mogla zapeti na radnoj snazi. Točnije, na nedostatku iste. Kada bi nekim čudom preko noći nestale silne administrativno-birokratske, korupcijske i ine prepreke ulaganjima većih razmjera, a po Hrvatskoj počeli nicati proizvodni pogoni, novi turistički, prometni i energetski kapaciteti, pitanje je - tko bi u njima radio? Desetljeća zatiranja proizvodnje, stvaranja negativnog imidža rada i radnika, okruženja u kojemu je nekad cijenjeni pojam "majstor" postao gotovo pogrdna riječ, ostavila su dubok trag i na strukturi kadra koji izlazi iz hrvatskih škola i fakulteta. Stručnjaci i gospodarstvenici uglavnom ističu kako školovanog i iskusnog kadra, od radnika do rukovodećih pozicija, za ozbiljniji uzlet, naprosto nema.

Bez znanja i vještina
Iz svega navedenog se, smatra Crnković-Pozaić, može se vidjeti da postoji problem strukture obrazovnih programa, ali naravno i njihovih sadržaja. Dokaz je i nedavno provedena anketa poslodavaca.
- Anketa je pokazala da samo trećina poslodavaca smatra da su znanja i vještine koje mladi dobiju u školama dostatne za njihovo uspješno uključivanje u rad! Najviše im nedostaju praktična znanja u okviru zanimanja ali istodobno poslodavci nisu spremni pružiti više prilike mladima da ih steknu. Dakle, s jedne strane imamo problem u ponudi rada zbog starenja i gubitka znanja i vještina a s druge, problem nedostatnih i relevantnih znanja mladih koji su toliko malobrojni da u idućih 15 godina nećemo imati dovoljno da se zamijene oni koji odlaze u mirovinu a kamoli da će biti dovoljno za dinamičan razvoj, zaključuje Sanja Crnković-Pozaić.
Obrazovna struktura nezaposlenih i neaktivnih je relativno slabija od strukture zaposlenih.

Tri prepreke
Ugledna stručnjakinja za tržište rada, Sanja Crnković-Pozaić, ističe da prvobitne analize strukture postojećih znanja i vještina po sektorima koje se rade u okviru IPA programa za razvoj ljudskih resursa pokazuju da doista postoje potencijalne barijere rastu i razvoju na strani ponude rada. Posebno se izdvajaju tri prepreke.
- Prvo, kada bi potražnja za radnicima porasla, imali bismo problem s dobnom strukturom kandidata za zapošljavanje. Pokazalo se da je dobna struktura nezaposlenih s radnim iskustvom i neaktivnih koji su voljni raditi, što su demografske rezerve radne snage, nepovoljnija od dobne strukture zaposlenih. Drugo, obrazovna struktura nezaposlenih i neaktivnih je relativno slabija od strukture zaposlenih. Budući da obrazovanje najviše utječe na zapošljivost, ako želimo ove osobe privući novim poslovima, bit će potrebno uložiti u njihovo osposobljavanje, što s obzirom na prosječnu dob neće biti jednostavno čak i kada bi imali dovoljno sredstava, kaže Crnković-Pozaić.
To je, ističe, posebno teško ako je trajanje neaktivnosti ili nezaposlenosti koje je prethodilo zapošljavanju bilo dugo te se izgubilo samopouzdanje i radne navike.

Pogreške strukovnih škola
- Treći, i možda najvažniji uzrok jaza između ponude i potražnje jesu obrazovni ishodi iz srednjih strukovnih škola. Reindustrijalizacija bi zahtijevala kvalitetan mladi kadar s tehničkom naobrazbom. Kada smo, primjerice, analizirali ponudu obrazovnih programa u Karlovačkoj županiji koja ima neke preduvjete za reindustrijalizaciju i mnogo postojećeg kadra iz sektora strojarstva i metalurgije kao što imaju i druge županije, vidjelo se da je većina programa koji se ubrajaju u ovaj obrazovni sektor zapravo orijentirana na osobne usluge kao što su limari, automehaničari, instalateri grijanja, vodoinstalateri, itd. Bila su samo tri programa koja bi imala važnosti za razvoj industrije i to su bili strojobravari i tokari kod kojih je interes za upis vrlo malen te novi program računalni tehničar za strojarstvo koji spaja znanja iz računalstva i strojarstva i gdje je interes mladih značajan, ističe Crnković-Pozaić.