Hrvatska kao čudnovati kljunaš: ''Naša ekonomija odudara od bilo čega zabilježenog u drugim zemljama''

Uzimajući u obzir više od 40 makroekonomskih indikatora za 31 tranzicijsku ekonomiju, u razdoblju nakon 1989. godine može se zaključiti tek da je Hrvatska čudnovati kljunaš tranzicije.

Analiza tranzicijske ekonomije pokazala je da je Hrvatska – čudnovati kljunaš tranzicije. ''Imamo strukturu ekonomije koja odudara od bilo čega što je zabilježeno u bilo kojoj tranzicijskoj zemlji, s izuzetkom Crne Gore.

Mi i Crna Gora imamo ogroman udio turizma. Ne radi se o tome da je turizam prevelik, nego jednostavno nema ničega drugog. Imamo podrazvijen turizam koji u ukupnoj ekonomiji ima enormno velik udio zato jer nema apsolutno ničega drugog'', objasno je Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Prema svim pokazateljima - nazadujemo
Upravo je zato analiza obuhvatila dugoročno razdoblje, čak 30 godina. U tako dugome roku ispeglaju se svi populistički potezi koji bi mogli zamaskirati stvari i ostaje ogoljeni kostur koji pokazuje da nazadujemo prema svim pokazateljima.

''Pokazalo se da stopa rasta populacije nije toliko važna, nego su jako važan predskazatelj visokih stopa rasta bile investicije i udio radno sposobnog stanovništva koje radi'', kaže Tica.

Druge zemlje eksplodirale
To su dvije ključne stvari koje su kreirale sve razlike, plus udio prerađivačke industrije, koji, također, korelira s gospodarskim rastom – što je veći udio industrije, veći je i rast.

''Tranzicijski razvoj zemalja koje su nas ostavile daleko iza sebe bio je utemeljen na četiri sektora prerađivačke industrije – elektronika, recimo u udjelu izvoza Slovačke danas najveći udio ima elektronika, potom strojevi, vozila i kemijska industrija. To su sektori koji su eksplodirali u strukturi izvoza onih zemalja koje su nas ostavile u prašini iza sebe'', pojašnjava Josip Tica.

Osim što prerađivačke industrije u BDP-u nema dovoljno, polovicu izvoza čine usluge, točnije turizam, dakle prirodno bogatstvo. Po tome smo u rangu s Rusijom. A kako jedno vuče drugo, ne treba čuditi što nema ni investicija.

''20-ak do 25 pravnih osoba napravilo je petinu svih investicija u zadnjih 17 godina. I u tih 25 pravnih osoba sve su iz javnog sektora ili su u međuvremenu privatizirane, kao Ina. Jedina dva izvoznika u prvih 20 ili 25 poduzeća su jedno hotelsko poduzeće i jedno iz sektora elektronike. Hrvatska je jedina zemlja u kojoj od 2008. godine do danas investicije nisu porasle, na istoj su razini, a Estonija ih je u tom razdoblju nakon krize povećala za 75 posto'', kaže ovaj ekonomist.

Puno radno aktivnog stanovništva
To su sve investicije uglavnom u ceste i infrastrukturu. Zašto ih nema u privatnome sektoru znanost ne zna. Možemo samo nagađati je li to zato što su povrati mršavi ili su neskloni riziku ili je loša poslovna klima ili su ograničavajući pravni okviri ili je prevelika konkurencija.

Previše je tih ''ili'' koje tek treba detektirati. No, ono što znamo, i što nas najviše vuče prema dnu, jest pad stope zaposlenosti među radno aktivnim stanovništvom.

''Isto tako znamo da nam je 400.000 radno sposobnih ljudi u mirovini. Imamo problem perspektive. Kada gledate posao, visokoobrazovani i niskoobrazovani, za njih ima malo perspektive na tržištu rada. Vi možete raditi u turizmu, što nije atraktivno. Kad gledate strategiju razvoja Hrvatske, ispada da obrazujemo STEM-ovce da bi iznajmljivali ležaljke na plaži'', govori Josip Tica.

No, čak i da ih povučemo iz mirovine gdje bi točno ti ljudi radili? U kojim sektorima? Očito postoje problemi i na tržištu rada i na strani vlasnika kapitala. Analiza je za početak pokazala da problem nije u visini plaća iako nas poslodavci godinama u to uvjeravaju.

Konkurentnost treba tražiti drugdje
''Kada uzmete prosječnu plaću svih ljudi koji mogu ili žele raditi na hrvatskom tržištu rada, dođete do toga da nam prosječne plaće koketiraju s rumunjskim i bugarskim plaćama. S druge strane, ne vidim da je to na bilo koji način pridonijelo tome da se u Hrvatskoj više investira, da se otvara više radnih mjesta u tim sektorima gdje je cijena rada ili međunarodna konkurentnost jako važna kao što su ta četiri sektora prerađivačke industrije. Ne vidim neki ogroman rast koji je potaknula ta niska cijena rada'', smatra ekonomist Tica.

Očito izvore konkurentnosti treba tražiti na nekim drugim mjestima. U međuvremenu, ekipa nastavlja tražiti odgovore na pitanja o tome zašto nema industrije, zašto nema ulaganja, zašto nema novih radnih mjesta...

Ovu i slične analize potražite na portalu dnevnik.hr