UOBIČAJEN DAN VATROGASCA, RADNIKA UKOPA I PJ-A “KANALIZACIJA”

I to netko mora raditi: Nose leševe, peru krv s ceste i zavlače se u kanalizaciju

Unatoč činjenici da je pronalaženje posla ravno dobitku na lutriji, mnogi će izgovoriti: "Nema tog novca za koje bih radio taj posao". Neki jednostavno 'nemaju želudac'...

Da takvih poslova doista i ima dobro je poznato, a svakodnevno ih obavljaju mnogi koji kažu da bi u nekim drugim prilikama i oni izgovarali rečenicu s početka teksta. No, ipak rade 'gadne' poslove i to obično za plaću koja nije u razmjeru s gadostima koje ih svakodnevno očekuju na radnome mjestu. Oni su perači mjesta nesreća, čistači kanalizacija i nositelji mrtvih osoba!

Zbog prizora koje viđa, priznaje, nerijetko i zaplače posebice kad su u pitanju stradala djeca. Godišnje imaju brojne intervencije takvoga tipa i kaže kako se i njegovi kolege u Javnoj profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi slažu da bi radije gasili više požara umjesto da rade ovaj ružni dio posla.“Komadi mesa, rasuti organi, slomljeni ekstremiteti - samo su neki od prizora koje viđamo na poslu. Ovo svakako nije najopasniji posao nas vatrogasaca, ali je zasigurno najteži, ima kolega koji jednostavno taj dio posla ne mogu odraditi. U većini nam slučajeva takvi prizori ostaju u glavama i nakon radnoga vremena, nerijetko i danima iza toga. Prizori osoba iz smrskanih automobila koje vrište i zapomažu kad počnemo rezati lim kako bismo ih izvukli ostavljaju traga na psihi, to je sigurno”, svjedoči 43-godišnji vatrogasac Antun Kuleš koji je bezbroj puta pustio mlaz vode kako bi s asfalta oprao krv.

Da mu posao nositelja mrtvih osoba utječe i na osobnost priznaje 38-godišnji Željko Gavrić iz Ukopa kojemu se nerijetno dogodi da nakon intervencije ne može jesti. “Dogodilo se jednom da je otac sam stavio mrtvo dijete u vreću, jer mi nismo mogli. Imam i sam dijete kod kuće i kad to vidite, shvatite da je posao više nego strašan. Ne samo da svoj posao "nosim" kući već ga nerijetko i sanjam i nije ni čudo što su mi prijatelji rekli da sam se promijenio u posljednjih 17 godina koliko ovo radim”, kaže Gavrić. Dodaje da njegov posao doslovno nema cijenu, unatoč tome što dobiva, kaže, sigurnu i redovnu plaću. Stres je, kaže ogroman, i na njega se ne može naviknuti. Kad se kao djelatnik pogrebnoga poduzeća susretne s osobama koje su umrle prirodnom smrću to je, kaže, nešto sasvim drugo od pokidanih tijela u prometnim nesrećama koje su, nažalost, česte.

Tagovi: čudna zanimanja, potplaćen, deficitarna struka
Srijeda, 15.06.2011. / Marija Mihelić, glas-slavonije.hr