Indijci u splitskom škveru: 'Hrvatska je obećana zemlja. Jeftini ste, pogotovo voće i čokoladne krafne!'

Indijci imaju razloga za osmijeh. Kod kuće na istom poslu mogu dohvatiti 4000 kuna, a u Splitu imaju priliku zaraditi i tri puta više! Ne čudi što će ih do kraja godine u splitskom škveru biti oko 200

Oni su meni jedina obitelj u Splitu, kao što sam i ja njima – kaže Puljanin Mladen Gužvić, inače friško zaposleni poslovođa u splitskom škveru.

A ljudi o kojima govori su Indijci, novi radnici Brodosplita, koji su kao pojačanje dovedeni u Brodosplit u sveopćoj nestašici radne snage. Od početka listopada, u četiri odvojene grupe i s razmakom od nekih pet do sedam dana, stiglo ih je nešto više od 60.
Radi se za sada o zavarivačima i monterima, u planu su još brusači i radnici nekih drugih struka, tako da će ih do kraja godine njih 200-njak biti na platnom popisu brodogradilišta.

Do jednoga je do sada dočekao upravo Gužvić. Toliko se on suživio s radnicima iz daleke Azije da ostatak škverana još misli da je i sam – Indijac.

Skromni, radišni, zahvalni
- E, da mi još vide slike iz osobne!? Brada još duža, preplanuo, ma pravi – na dočeku će Gužvić.

- On je njihova Katica za sve – prisnažit će škverski glasnogovornik Josip Jurišić.

Od svog novog poslodavca Gužvić je zatražio i da mu osigura krevet u zgradi unutar brodogradilišta kako bi kolegama iz daleka bio još više na usluzi. A da posla ima, ima, kaže. Prvi dojmovi su isključivo pozitivni.

- Ovo nije moj prvi susret s Indijcima. Mojih par prijatelja su vlasnici restorana po Istri i uvijek su mi govorili o njima kao dobrim radnicima. I sam sam se u to mogao uvjeriti dok sam radio u organizaciji nekih festivala poput Outlooka, gdje su bili angažirani ljudi iz te zemlje. Skromni, radišni, zahvalni, s njima lako možeš razviti prisan odnos... - veli Mladen.

Iako (još) ne razumiju ni jednu riječ hrvatskog, sve što on izgovori klimanjem glave potvrđuju Sanjay Thomas, Kuppan Pallani i Raja Mohan.

- On je naš boss – kaže Sanjay i Gužvića tapša po ramenu.

Otprilike su vršnjaci i od prve su nekako kliknuli. Možda je dodatni razlog i to što Thomas najbolje od svih govori engleski jezik i nekako se nametnuo za vođu skupine. Jedan bez drugoga ne mogu u svakodnevnom poslu kod novog poslodavca.

- Ja sam vam pogotovo kod ovih koji su došli u prve dvije skupine već upoznao i njihove obitelji. Hvala Bogu, imaju Whats, Viber..., tako da sam svakome razmijenio par riječi sa ženama, majkama, očevima... To je takva erupcija emocija da čovjek koji to nije vidio i doživio ne može povjerovati – reći će Mladen.

Konkretno u slučaju Sanjay Thomasa, on je za posao koji se nudi u Hrvatskoj i Brodosplitu doznao iz lokalnih novina i od prijatelja koji su se također spremali u Lijepu našu, ali u građevini.

Bilo je to negdje u proljeće ove godine. Od tada je morao proći tri kruga razgovora, a u završnom prevaliti i 700 kilometara od rodne Kerale do Mumbaija. Glavna referenca bilo mu je iskustvo upravo u gradnji brodova.

- U brodogradilištima sam do sada odradio 15 godina. Prvi je posao bio u Cochinu, a sedam godina sam bio zaposlen i u Dubaiju. Čim sam prošao za posao u Splitu, nazvao sam ovu trojicu prijatelja i rekao da stižem. Oni su sada u okolici Zagreba – kaže nam.

Inače, za Hrvatsku je, priznaje, prvi put čuo lani, kada se igralo Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji.

Navijao sam za Hrvatsku...
- Svi moji su navijali za Brazil, Argentinu, Njemačku ili neke druge jake reprezentacije, ali meni se nekako svidjela Hrvatska. I tada sam se počeo interesirati, tražite tekstove, videa... I na kraju dobivam posao u Hrvatskoj - kaže ovaj iskusni 39-godišnji indijski zavarivač.

I Kuppan i Raja latili su se Googlea čim su prošli sve krugove intervjua s agencijama koje je angažirao Brodosplit. I oni su također zavarivači.

- Moj je cilj bio dobiti posao negdje u Europi, za što sam čekao četiri godine. U ponudi su bile Poljska i još neke zemlje tu u vašem susjedstvu, ali ja sam se odlučio za Hrvatsku. Po svemu što sam do sada vidio i doživio, mislim da nisam pogriješio – navodi Palani.

On je, kao i najmlađi Raja, iz Chenaia. Doma su mu ostali žena i dvoje djece, dok je Mohan još solo. Otvoreno kažu da su ovdje došli jer su im ponuđeni uvjeti za dobro zaradu.

- Ja sam – priča Palani – radio i u Maleziji, te Singapuru, a posljednje vrijeme opet u indijskim brodogradilištima. Kod nas je prosječna plaća u brodogradnji nešto viša od 500 eura mjesečno, oko 4000 kuna, dok nam se ovdje otvara mogućnost zaraditi dvostruko i trostruko.

Nisu se prepali ni cijena zbog kojih mi domaći svakodnevno, i to s pravom, kukamo. Kažu da su neke stvari u Splitu puno jeftinije nego u Chenaiu.

- Voće! - iz prve će odgovoriti na pitanje što je to konkretno jeftinije.

- Kod vas kilogram jabuka dođe neke četiri kune, a kod nas tri ili četiri puta više. Ili krafna s čokoladom: ovdje smo je plaćali tri kune, u Indiji je 10 kuna. Pivo nismo probali, ali ono dođe isto kod nas i kod vas, odnosno oko 200 rupija ili nešto manje od 20 kuna – kalkulira naš sugovornik.

Što ljuće, to bolje
Kada su obavili sve formalnosti oko prijave boravka u policiji i oko pregleda na medicini rada, upravo su s Mladenom išli u prvi šoping. Na put od 7000 tisuća kilometara ekipa iz Indije krenula je noseći najnužnije stvari, a nisu ni dobro znali što mogu, a što ne mogu unijeti...