KOMENTAR VELIMIRA ŠONJE

Jesu li Hrvati uistinu neradnici?

Ekonomski stručnjak Velimir Šonje analizirao je za tportal dvjestotinjak stranica studije Svjetske banke, i nigdje nije pronašao konstataciju da smo neradnici. Naprotiv - manje kava na Cvjetnom trgu ili Splitskoj rivi, smatra Šonje, neće puno pomoći povećanju produktivnosti, jer i uz kavu se može sklopiti dobar posao. Ali pomoći će manje lažnih bolovanja. Pomoći će i bolji kontinuitet isporuke struje i manje blagdana.

Ovih se dana puno govori i piše o izvješću Svjetske banke u kojem je, navodno, ustanovljeno da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno. TV ekipe su odmah ocijenile da se radi o 'bombastičnoj' stvari i krenule intervjuirati ljude koji za radnoga vremena sjede na kavi. To je – djelomice s pravom, isprovociralo neke naše intelektualce. Poznati novinar Dražen Ilinčić tezu o neradništvu na svojem je blogu nazvao 'mitom pogodnim za ispiranje mozga'. On smatra da će dobro organizirana i vođena zajednica znati zaposliti sve građane koji žele raditi.

Zanimljivo da je službeno predstavljanje studije Svjetske banke zakazano tek za ponedjeljak, 14. rujna. Kako sam pozvan komentirati rezultate na tom predstavljanju, prihvatio sam se pažljivoga čitanja dvjestotinjak stranica studije. U potrazi za neradnicima. Naravno, nigdje nisam pronašao konstataciju da smo neradnici. Pronašao sam tek pregršt zanimljivih analiza i rezultata iz kojih bismo mogli ponešto naučiti.

Materijal Svjetske banke sadrži dvije analize čiji su rezultati pogrešno protumačeni. Prva je analiza faktora koji su doprinosili gospodarskom rastu proteklih godina. Gospodarski se rast može objasniti pomoću triju faktora: više rada, više kapitala i/ili veća ukupna produktivnost faktora (bolja organizacija posla, bolje institucije, manje korupcije, bolje obrazovanje, efikasnost, inovacije itd). Svjetska banka pronalazi da se rast od 2001. naovamo može uglavnom objasniti većom raspoloživošću kapitala. U drugim sličnim zemljama više rada i više produktivnosti faktora također je davalo doprinos rastu. Stoga nam pred očima mora zasvijetliti pitanje: zašto rad i produktivnost faktora ne daju veći doprinos rastu u Hrvatskoj?

Pitanje je povezano s drugom analizom, a ona se bavi strukturom našeg radno sposobnog stanovništva. Radno sposobnoga stanovništva u Hrvatskoj ima oko 3,6 milijuna, od čega je samo oko polovice aktivno – to obuhvaća zaposlene i nezaposlene (koji traže zaposlenje). To je jedan od najgorih omjera radno aktivnoga i radno sposobnoga stanovništva u Europi. Što je s više od 1,8 milijuna radno sposobnih, a neaktivnih stanovnika Hrvatske? Dio ih je prerano umirovljen zahvaljujući širokoj ruci politike, jednome je dijelu radna sposobnost upitna zbog posljedica rata, a dio živi u zoni sive ekonomije, uglavnom vezano uz (neefikasnu) poljoprivrednu proizvodnju koja u nas ionako upošljava prevelikih 14 posto radne snage.

ZA POVEĆANJE PRODUKTIVNOSTI POTREBAN JE POLITIČKI DOGOVOR

Glavna poruka studije može se sažeti u tome da je razdoblje rasta zasnovano na lako dostupnom jeftinom međunarodnom kapitalu iza nas. U Hrvatskoj moramo aktivirati druge izvore rasta: produktivnost (efikasnost) i povećani angažman radne snage. Kakve su nam šanse?

Mogućnosti za povećani radni angažman nisu velike ako imamo u vidu političke prepreke koje će se pojaviti čim se ozbiljnije uđe u reformu mirovinskoga sustava koji tolerira rana umirovljenja. Situacija ne izgleda blistavo ni kada razmislimo što je sve potrebno da našu fragmentiranu poljoprivrednu proizvodnju s ostarjelom radnom snagom koja teško ili nikako uči i prilagođava se, pretvorimo u modernu i efikasnu proizvodnju.

Međutim, postoje druge rezerve. Manje kava na Cvjetnom trgu ili Splitskoj rivi u tome neće puno pomoći (jer i uz kavu na Rivi se može sklopiti dobar posao). Ali pomoći će manje lažnih bolovanja. Pomoći će bolji kontinuitet isporuke struje jer je studija pokazala ono što šira javnost ne zna – da prekidi isporuke struje industrijskim pogonima uzimaju značajan dio njihovoa radnog vremena. Pomoći će i manje blagdana. Evo jedne dramatične ilustracije: na primjer, ako u godini imamo pet radnih dana manje od neke razvijene zemlje, to je – na bazi oko 250 radnih dana u godini, dva posto manji intenzitet rada. Razlika od dva posto godišnje će se za 20 godina kumulirati u razliku od oko 50 posto. Otprilike toliko zaostajemo za prosjekom razvijenih članica EU.

Što se tiče ukupne produktivnosti faktora, poziv na veće korištenje znanja i inovacija i nastavak strukturnih reformi teško bi se mogao ubrojiti u novosti. Stoga zaključujemo da su recepti za novi ciklus razvoja Hrvatske uglavnom poznati. Poznata je i većina mjera koje bi trebalo primijeniti – studija obiluje konkretnim prijedlozima. Ostala je neodgovorena vječna dilema na koju, naravno, ni studija Svjetske banke ne daje odgovor: tko će o tome postići politički dogovor i kako će se takva politika primijeniti? Jer, ne radi se samo o vladinoj politici. Vlada je prva na potezu, no novi model rasta ne može zaživjeti bez njegove primjene u svim društvenim porama u kojima se obavlja ekonomska aktivnost.

Velimir Šonje, tportal.hr