Mlada staklarica iz Zagorja: Taj posao je puno više od puhanja stakla i savršen je za mene

Maturantica Alina Kajba iz Luke Poljanske u općini Zagorska sela školuje se za tehničarku staklarstva. Iako je to još uvijek muški posao, žene se sve češće odlučuju za poslove u obradi stakla, kaže.

Do zadnjeg trenutka nisam znala koju bih srednju školu upisala. Ništa nije privuklo moju pozornost, sve dok Šolski center Rogaška Slatina u mojoj osnovnoj školi Josipa Broza u Kumrovcu nije došao predstaviti svoje programe. Odmah su me zaintrigirali i već na danu otvorenih vrata te škole sam znala da je staklarstvo posao kojim se želim baviti. I nisam požalila, kaže 18-godišnja Alina Kajba, maturantica iz Luke Poljanske u općini Zagorska sela, koja u Sloveniji završava školu za tehničarku staklarstva.

Kaže kako se oduvijek voljela izražavati kroz fotografiju i crteže, a škola i staklarsko zanimanje za koje se priprema probudilo je još više njenu kreativnost. Alina se slaže da još uvijek vlada stereotip da je u staklarstvu malo žena, odnosno da je to 'muški' posao.

- I ja bih vjerojatno imala isto mišljenje da se nisam sama uvjerila da je drugačije. Naime, staklarstvo je puno više od samog puhanja stakla, koje možemo nazvati muškim poslom. Staklarstvo je i crtanje, brušenje, ukrašavanje na različite načine... i usudim se reći da je sve manje prisutna ta razlika u spolovima – kaže.

Staklarski posao nije težak ako ga radite sa srcem, dodaje. Postoji više tehnika izrade predmeta od stakla, kao i više temperatura na kojima se obrađuje, koje variraju između 800 do približno 1500 stupnjeva.

- Puhanje stakla je vještina koju je potrebno usavršavati još godinama nakon što završimo srednju školu. Svi puhani proizvodi počinju isto: S puhanjem kuglice, na koju se poslije dodaje još stakla i puše u različite kalupe, tj. modele. Postoje različite vrste stakala, tako da baš nema neke 'formule' za to kako raditi sa staklom. Sve je u rukama puhača i u njegovoj vještini i iskustvu, uz puno uloženog truda i vremena, pojašnjava.

Alina je svoje obrazovanje ipak više usmjerila na oblikovanje hladnog stakla, kaže.

- U tu grupu spadaju brušenje, slikanje i graviranje. Nakon što sam posjetila Waterford Crystal preko programa 'Erasmus+' i tamo provela tri tjedna radeći u njihovoj staklarni, zaintrigirala me izrada umjetničkih djela i ukrasa od stakla. Tamo sam prvi put imala priliku izrađivati skulpture i oduševila me sloboda da mogu izraditi što god želim i dati svojoj mašti da se razmaše – priča. Jedna od prednosti škole je i to što je svakodnevno u kontaktu sa staklom, jer je praksa veliki dio školovanja, dodaje.

- Puno stvari se može naučiti samo preko teorije, no staklarstvo definitivno ne. Treba naučiti mnogo tehnika izrade i isprobati ih i više puta. Ponekad probaš pet puta jednu tehniku i četiri puta ti neće uspjeti, ali taj peti put će izgledati savršeno. Sve je u praksi – kaže Alina te dodaje kako o tome najbolje govore riječi njene profesorice, koja kaže: 'Steklo je treba čutiti'. Jednostavno, treba ga osjećati. I sve je stvar vježbanja.

Kaže kako je rad u školi podijeljen zapravo na dvije prakse: Jedna je u školskoj radionici, a druga u Steklarni Rogaška Slatina.

- U tjednu imamo približno 8 sati prakse koja je ukomponirana u raspored. Tako smo oko 2 sata u staklarni, a ostalih 6 u školi, s tim da sati prakse variraju od razreda do razreda. Nastava nam u prosjeku traje od 7.55 ujutro do 14.05 popodne. Nakon nastave imam ručak u đačkom domu. Od 15 do 17 imamo obavezne sate učenja u đačkom domu. Ta dva sata smo u sobama i radimo zadaću ili učimo – priča Alina. A u slobodno je vrijeme, kaže, 'prosječna tinedžerica'.

- Volim provoditi vrijeme s prijateljima i gledati filmove. Ako imamo u školi kakav projekt izrade staklenih predmeta, obično svoje slobodno vrijeme iskoristim za razmišljanje o idejama te za crtanje skica, kaže.

Iako je na školovanje u Sloveniju otišla vrlo mlada, Alini prilagodba na okolinu i jezik nije predstavljala veliki problem. Naime, udaljenost od Rogaške i njenog doma je samo 13 kilometara, pa taj kraj dobro poznaje. Roditelji su joj bili velika podrška, jer su i oni sami pohađali osnovnu i srednju školu u Sloveniji. Svi su bili veoma prijateljski nastrojeni i spremni pomoći, kaže.

Kako je od ranije razumjela slovenski, ali nije znala dobro govoriti, puno joj je koristilo to što je u đačkom domu stalno u kontaktu Slovencima i slovenskim jezikom, a škola je u prvom polugodištu organizirala i besplatni tečaj slovenskog za sve Hrvate iz razreda.

Alina, inače, prima stipendiju Steklarne Rogaška. S njom pokrije troškove đačkog doma i ostane joj za mjesečni đeparac, s tim da će tu stipendiju morati 'odraditi' u staklarni...

Ostatak vijesti pročitajte na linku.