Svaki dan u poljima smrti za mizernu plaću

Najgori posao u Hrvatskoj

Smrt Renata Spahije, iskusnog pirotehničara koji je prije nekoliko dana stradao kod Osijeka, još jednom je otvorila niz pitanja vezanih uz status, sigurnost, ali i svakodnevnu opasnost kojoj su izloženi hrabri ljudi angažirani na uklanjanju zaostalih mina. Svaki dan za njih je novi izazov, svaki odlazak od kuće možda i posljednji oproštaj od obitelji, no za sve dobiju tek nadnicu za strah.

Od ukupne populacije pirotehničara, poginulo je njih 10 posto. Zamislite da u nekom ratu izgubite 10 posto ljudi - izgubili ste rat!

‘Svaki kvadrat ima svoju minu i svakim tim djelićem zemlje mora proći pirotehničar. Svaka mina ima valjanost 200 godina i, ako je ne izvadimo, bit će cijelo vrijeme smrtna prijetnja. Za takvu odgovornost i tako težak posao pirotehničar ne dobije ni za suhu kiflu’, pokušava dočarati samo dio problema Nikola Salopek, umirovljeni pirotehničar.

Prisjećajući se svih teških dana u kojima je gubio prijatelje i kolege, kaže kako ni za jednog od ljudi angažiranih na uklanjanju mina, koje prijete s još 775 četvornih kilometara u 12 hrvatskih županija, ‘rat još uvijek nije završio’. Od 1991. godine do danas stradala su 202 pirotehničara, smrtno čak 59. U Hrvatskoj je angažirano 620 pirotehničara.

‘Od ukupne populacije pirotehničara, poginulo je njih 10 posto. Zamislite da u nekom ratu izgubite 10 posto ljudi - izgubili ste rat! Ili da pogine 10 posto sudaca ili 10 posto policajaca - zavladalo bi izvanredno stanje. Kad samo posumnjaju na bombu na nekom europskom ili svjetskom aerodromu, digne se frka i panika. Kod nas je toga svaki dan. I pitam: tko je dignuo glas za nas?’ ukazuje Salopek.

I za njegovog prijatelja, koji je zbog činjenice da je još uvijek angažiran na poslovima razminiranja, o čemu ovisi egzistencija njegovi obitelji, zatražio anonimnost, ‘rat je počeo 1991', a kad će završiti - ne zna.

‘Ljudi su, tražeći mine, još uvijek u ratu, a o tome nitko ne vodi računa. Političarima nikako to da dođe iz guzice u glavu ta činjenica, a pogotovo ih nije briga za obitelji čiji su članovi poginuli u razminiranju. Udovica nema nikakva prava, djeca još kako-tako, ali svima im se lako može dogoditi da završe na ulici i budu gladni kruha’, upozorava taj hrabri čovjek koji je s tportalom podijelio svoju priču putujući na pokop poginulog kolege u Dugo Selo.

Smatra da bi obiteljima poginulih i stradalih pirotehničara trebalo dati sva prava kakva obitelji poginulih, stradalih ili nestalih hrvatskih branitelja jer im to može biti određena sigurnost. No, oca obitelji teško može bilo što nadoknaditi.

‘Ne smijem ni reći da sam bolestan jer ću izgubiti posao. Nitko ne zna što se događa s pirotehničarima nakon gubitka ovlasti jer tada više ne mogu raditi, a tko će nas drugi zaposliti. Sve dok se vodimo samo kao broj, nikome nismo važni’, ne krije svoje razočarenje, dodajući da je ‘nekima važnije na koju je stranu kosu zalizao Ante Gotovac ili što je sa Severininom trudnoćom nego životi ljudi u minskim poljima’.

Polja smrti odnijela su u posljednjih 20 godina 505 života, a mine prijete na nekadašnjim crtama razdvajanja u više od polovice hrvatskih županija. Najgore je stanje u Osječko-baranjskoj, Ličko-senjskoj, Sisačko-moslavačkoj te Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Najžalosnija od svega jest činjenica da je nadnica za strah koju primaju pirotehničari doista mizerna u odnosu na rizik posla koji imaju i odgovornost koju nose. Po podacima koje iznosi Nikola Salopek, osnovna plaća pirotehničara u privatnim tvrtkama iznosi 3.500 kuna, dok je u Mungosu 5.000 kuna.

‘Očit je nesrazmjer opasnosti koju nosi posao i plaće, no nitko ne može ostati ravnodušan kad shvati da i oni zaposlenici u pirotehničarskim tvrtkama koji sjede u uredima imaju iste plaće i iste beneficije. Privatnici samo gledaju svoju dobit, a o čovjeku na terenu nitko ne brine’, kaže Salopek.

Dok se stvari ne promijene, a odgovorni ne shvate koliko je opasan posao hrabrih ljudi u minskim poljima diljem Hrvatske, obiteljima pirotehničara ne ostaje ništa drugo nego očekivati da im čuju glas.

‘Najgore je, a to mogu potvrditi svi, čuti vijest da je netko poginuo. Tada naše obitelji prolaze teške trenutke i u svakome od njih živi nada da je čovjek kojeg su to jutro ispratili na posao - živ, zdrav i čitav. Nikome ne vjeruju, a samo ih naše javljanje može umiriti’, zaključuje priču Nikola Salopek, jedan od onih koji je pobijedio mine i otišao u doista zasluženu mirovinu.