Iz zadarskoga građevinskog poduzeća žale se da svijećom u pola bijela dana traže radnike i ne mogu ih naći. Nisu imali problema s pronalaženjem meštara, nego nekvalificiranog kadra ili, najjednostavnije rečeno, fizikalaca. Trebalo im je 10 fizičkih radnika, a javio im se samo jedan čovjek. Vlasnik te tvrtke žali se da mu je teško naći radnika za stalan posao za koji ne treba škola, koji bi mogao zaraditi i više od 3000 kuna mjesečno.
Nabraja čovjek da danas teško žive i oni koji rade, a kamoli oni koji ne rade, te se čudi da tako ne razmišlja i više od tri tisuće Zadrana koji su na birou rada, a od stručne spreme imaju osam razreda osnovne škole ili čak i manje. Fakat je, čovjek nije u krivu. I sad bi, onako na prvu loptu, bilo jednostavno olako zaključiti da smo neradnici, premda i takvih sasvim sigurno ima među 336.411 nezaposlenih u Hrvatskoj, kao i među onih 1,3 milijuna zaposlenih.
Jedan splitski poduzetnik nam je kazao kako mu se prije nekoliko mjeseci na jedno radno mjesto fizičkog radnika za branje u poljoprivredi javilo sto ljudi, prošle godine KBC Split je bio oglasio slobodna 23 radna mjesta čistačica na koja im je stiglo – 378 molbi. U Splitu se lani za jedno radno mjesto čistača u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika javilo sto ljudi, od čega je svaki deseti prijavljeni imao fakultetsku diplomu.
Neki će reći da uspoređivati čišćenje i krampanje nema smisla jer su čistači gospoda u odnosu na one s krampom u ruci. Rade u četiri zida i ne lome si kralježnicu kao oni koji kopaju na žegi, kiši i hladnoći. Ipak, navala na radna mjesta čistača pokazuje da nije točno da se ljudima ne radi, da su izbirljivi i da ih kriza nije pritisnula.