Prijava
Traži
U zagrebačkoj Tvornici kulture održan još jedan u nizu okruglih stolova čiji su organizatori Institut za javne financije, Matica hrvatskih sindikata i poslovni časopis Banka. Tema današnjeg okruglog stola odnosila se na politiku plaća i njen utjecaj na tržište rada.
Nedovoljno plaćen radnik nije dovoljno motiviran, što se podrazumijeva, no isto tako, nije dobro ni ako su plaće previsoke.
Na okruglom je stolu svoje izlaganje iznijelo nekoliko predavača koji su detaljnije upoznati s problematikom tržišta rada, a među njima su bili predstavnici Vlade, sindikata, akademske zajednice, javnih službi i drugi.
Prvi je svoje predavanje održao Predrag Bejaković s Instituta za javne financije. Bejaković je iznio neke teoretske aspekte o tome kako se određuje sustav plaća, a osvrnuo se i na značenje i vrste kolektivnog pregovaranja. Istaknuo je kako plaće nisu jedini cilj i sredstvo ostvarenja radnih napora, no te ne znači da se smije zanemariti njihov značaj. On smatra kako nedovoljno plaćen radnik nije dovoljno motiviran, što se podrazumijeva, no isto tako, nije dobro ni ako su plaće previsoke, odnosno iznad financijskih mogućnosti određenog poslodavca. Naime, pretjerano izdašan poslodavac u velikom broju slučajeva zbog prevelikih izdataka na plaće gubi konkurentnost i posustaje u tržišnoj utakmici, a to ga može dovesti do brojnih problema, smatra Bejaković. U pogledu visine plaća uvijek se javljaju oprečna stajališta. Na jednoj strani imamo sindikate čiji je cilj što viša nadnica i koji tvrde kako su radnici potplaćeni, a s druge strane su poslodavci koji smatraju da su radnici preplaćeni. Postavlja se pitanje tko je u pravu i kako pronaći kompromis i usuglasiti stavove?
Što su troškovi rada veći, manja je potražnja za novim radnicima
Činjenica je kako veće plaće u konačnici smanjuju profit tvrtke, a posredno utječu i na stopu zaposlenosti. Naime, što su troškovi rada veći, bit će i manja potražnja za novim radnicima pa će stopa zaposlenosti padati. Dakle, više nadnice dobre su za zaposlene radnike jer im raste dohodak, no nepovoljne su za nezaposlene jer se smanjuje potražnja za radom, upozorio je Bejaković.
Osim toga, visina nadnice određena je i nekim institucionalnim varijablama kao što je obuhvaćenost radnika kolektivnim pregovorima. U novije vrijeme sve je veća potražnja za stručnijim radnicima, odnosno onima s višim stupnjem obrazovanja, a to je posljedica sve naprednijeg tehnološkog razvoja. Logično je da takvim radnicima rastu i nadnice zbog porasta potražnje za njihovim radom i stručnim kompetencijama, naveo je Bejaković.
Postoji nekoliko načina na koji se određuje sustav plaća. Jedan od decentraliziranih načina određivanja nadnice je nesindikalan, odnosno netržišan način prilikom kojeg poslodavac sam određuje visinu nadnice. Drugi je način određivanje nadnice putem kolektivnih pregovaranja gdje sindikati svojim djelovanjem i aktivnostima nastoje ispregovarati što povoljniju razinu i strukturu nadnice u korist zaposlenika. Arbitraža je još jedan od načina određivanja visine nadnice, a primjenjuje se u Australiji. Kod takvog načina visinu nadnice određuje treća strana pomoću postupka koji je sličan sudskom procesu.
Ne može se sa sigurnošću reći koji je od navedenih sustava određivanja nadnice najbolji, a različiti načini određivanja ujedno i različito djeluju na samu visinu i strukturu radničke plaće, navodi Bejaković. Ipak, evidentno je kako prevelik utjecaj sindikata, jer oni najčešće zaključuju porast plaća za sva zanimanja, dovodi do toga da manje rastu plaće stručnijim radnicima. Teško je donijeti zaključak o tome koji je sustav najbolji za tranzicijske zemlje u kojima se još nije u potpunosti profilirala politička scena te ne postoje potpuni podaci o broju i obuhvatu kolektivnih pregovora, zaključio je Bejaković svoje izlaganje.
Marko Krištof radi u Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava i pomoćnik je ministra Miranda Mrsića, a u svom se predavanju osvrnuo na plaće u javnom sektoru i zakonske odredbe koje ih određuju. Krištof je objasnio kako se nadnica sastoji od nekoliko komponenti, poput osnovice i koeficijenata o složenosti poslova, a koji su definirani posebnom odredbom. Osnovica je određena Zakonom o osnovici plaće, a svi dodaci na tu osnovici određeni su prilično kompliciranim odredbama i sporazumima o dodacima na plaću. Krištof smatra kako sustav plaća i dio koji se odnosi na određivanje dodatka nije dobar i postavlja pitanje da li, primjerice, dodatak na plaću temeljem staža diskriminira mlađe zaposlenike? Naime, je li pravedno da osoba koji ima veći broj godina staža bude bolja plaćena od osobe sa manjim brojem godina staža, a jednako dobro obavljaju isti posao?
Nered
Krištof navodi kako ta i brojna druga sporna pitanja sasvim jasno ukazuju na činjenicu da u sadašnjem sustavu plaća postoji 'nered', a to ujedno utječe i na različito određivanje plaća i dodataka koji pak utječu na tzv. masu plaća. Po njegovoj računici, ukoliko na snazi ostane aktualni sustav plaća, trošak za mase plaća u javnom sektoru svake godine povećava se za 200 milijuna kuna pri čemu najveći utjecaj na porast, u iznosu od 130 milijuna kuna, ima isplata dodatka od 0,5 posto po godini staža. Osim toga, dodaci na plaću se ne obračunavaju na isti način u raznim djelatnostima, navodi Krištof.
Rješenje vidi u formiranju pregovaračkih odbora koji će moći sa predstavnicima sindikata uspostaviti socijalni dijalog, što je želja vlade, navodi Krištof te dodaje kako je potrebno osmisliti održivi sustav plaća i dogovoriti kolektivne ugovore u skladu sa zakonima, koji će garantirati stabilnost plaća u javnom sektoru, a neće ugrožavati propise, zaključio je Krištof. Profesorica Sanja Blažević sa Ekonomskog fakulteta u Puli održala je zanimljivo predavanje o politici minimalnih plaća u Hrvatskoj te iznijela probleme koji se pojavljuju u tom segmentu tržišta rada. Blažević navodi kako bi primarna uloga postojanja minimalnih nadnica trebala biti eliminacija siromaštva, a u pozadini toga je i emocionalno pitanje i sama efikasnost rada. U tom se pogledu mišljenje javnosti dosta razlikuje od mišljenja ekonomskih stručnjaka, smatra Blažević. Dodaje kako protivnici minimalne plaće kao svoje argumente najčešće ističu to da plaća ne ispunjava svoju primarnu zadaću - ne smanjuje siromaštvo, pa stoga ni ne povećava blagostanje stanovništva. S druge strane, zagovornici minimalnih plaća kao prednost ističu kako i umjereni porast minimalnih plaća pozitivno utječe na produktivnost radnika i kolektivnu snaga pregovaranja.
Postoje dva temeljna načina kojima se minimalna nadnica određuje. U prvom načinu minimalnu plaću određuje vlada na nacionalnoj, odnosno regionalnoj razini ili pak za pojedino zanimanje, dok se u drugom slučaju minimalna plaća može odrediti i postupkom kolektivnih pregovora.
Zakon o minimalnoj plaći (ZOMP) donešen je 1. srpnja 2008. godine, a prije toga minimalna plaća uopće nije bila jasno definirana, navodi Blažević. Spominje i kako u Hrvatskoj imamo trend povećanja minimalne plaće, a najveće se povećanje dogodilo 2008. godine, kada je spomenuti zakon stupio na snagu. Blažević smatra kako navedeni trend nije uvijek povoljan, osobito ne u situaciji kada se zemlja suočava sa negativnim kretanjima, kao što je to slučaj u našoj zemlji.
Minimalna plaća
Po pitanju izračuna visine minimalne plaće javljaju se brojne kontroverze, navodi. Prema ZOMP-u, visina minimalne plaće određuje se tako da se udio minimalne plaće u prosječnoj bruto plaći ostvarenoj u prethodnoj godini uveća za postotak rasta realnog BDP-a u prethodnoj godini. Blažević navodi kako je takva odredba vrlo dvosmislena i nejasna jer može biti različito interpretirana, ovisno o tome tko ju promatra. Navodi kako su u Hrvatskoj ignorirani negativni trendovi rasta BDP-a. Ukoliko bi se u uvjetima nepovoljnih gospodarskih kretanja minimalna plaća zamrznula, kao što je to učinjeno u nekim zemljama, visina minimalne plaće danas bi bila viša, smatra Blažević. Navodi kako je ZOMP u tom smislu neprecizan, a problemi sa tim zakonom javljaju se ponaprije iz dva razloga. Prvi je taj da ZOMP u obzir uzima gospodarske uvjete koji su bili aktualni u prošlosti, a drugi razlog je diferenciranje minimalne plaće prema djelatnostima.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj oko 5 posto zaposlenih prima minimalnu nadnicu, što i nije tako nepovoljan podatak, smatra Blažević te dodaje kako je alarmantnija činjenica da postoji velik dio nepokrivenih radnika koji primaju plaću koja je ispod minimalne razine.
Blažević kaže kako se politika minimalnih plaća ne može koristiti kao instrument za minimiziranje siromaštva, a kao neke od alternativnih instrumenata navodi uvođenje poreznih olakšica, program pomoći za poslodavce, državno subvencioniranje plaća, mjere aktivnih politika zapošljavanja, povoljnije neoporezive osnovice za pojedine skupine radnika i slično.
Smatra kako je potrebno kreirati efikasniji model minimalnih plaća u Hrvatskoj jer je aktualni model previše kompleksan, i sa ekonomskog i sa socijalnog aspekta. Minimalne plaće moraju biti dio politike plaća, a rješenje nije njihovo smanjivanje ili ukidanje, već redizajn trenutnog sustava. U konačnici, trebao bi biti ispunjen cilj na svekoliku korist - društvo blagostanja sa višim plaćama i što većom stopom zaposlenosti.
Ukratko je svoje izlaganje održao i Goran Vukšić sa Instituta za javne financije. Vukšić je govorio o sektorskoj dinamici plaća te međusektorskoj povezanosti u kontekstu izvozne konkurentnosti. Vukšić navodi kako prevelik rast plaća u izvoznim sektorima, u odnosu na rast produktivnosti i odgovarajuća kretanja u konkurentskim zemljama, u nekom trenutku može dovesti do pogoršanja vanjsko-trgovinske pozicije zemlje. Dodaje i kako su u Hrvatskoj u razdoblju od 1994. do 1999. plaće rasle brže od realnog BDP-a, a takav je sustav neodrživ, napominje. Proveo je istraživanje u pogledu plaća u pojedinim sektorima te došao do zaključka kako izvozni sektor ima vodeću ulogu u formiranju plaća, no potrebno je provesti daljnja istraživanja kako bi se ispitao dublji utjecaj na ostale sektore. Za kraj, Vukšić postavlja i jedno prilično kontroverzno pitanje, jesmo li preskupi da bi bili uspješni?
Krešimir Rožman je posljednji iznio svoje predavanje, a govorio je o pravnim aspektima plaća u Hrvatskoj te ograničenjima i mogućnostima koje ti aspekti u sebi sadrže. Ponovio je kako postoje različiti načini određivanja plaće, a ako plaća nije određena tada radniku pripada 'primjerena' plaća. Rožman je upozorio i kako se jednom ugovorena plaća kasnije ne bi smjela smanjivati, iako poslodavci pronalaze brojne tehnike kako bi smanjili plaću definiranu ugovorom. Zaključuje kako u je sustav plaća u Hrvatskoj iznimno složen.
Pogrešni signali
Nakon što su predavači završili sa svojim izlaganjima, oglasila se i publika u kojoj su, dakako, najglasniji bili predstavnici sindikata. Osim njih, svoje je viđenje ove problematike iznio i predstavnik akademske zajednice, profesor sa Pravnog fakulteta, Željko Potočnjak. On smatra kako se vlada mora što manje miješati u sustav plaća jer je dosadašnje iskustvo pokazalo da su se u onim segmentima u kojima je djelovala vlada uvijek javljali i pogrešni signali. Potočnjak je istaknuo kako smo sami stvorili probleme koje imamo, a u povlačenju određenih poteza ne bismo se smjeli pozivati na Europsku uniju i njihove odredbe, već ponuditi konkretno rješenje za prisutne probleme. Potočnjak smatra kako za kreiranje sustava koji imamo i kaos koji njime vlada jednaku odgovornost snose i sinidikati i vlada. "Sustav postaje kočnica, ne možemo se oko ničega dogovoriti", kaže Potočnjak te dodaje kako bi se Vlada trebala 'izvući' iz sustava i svoje djelovanje sveti na minimum, i to samo u onom dijelu za koji je odgovorna - u javnim službama. Potočnjak smatra kako je vlada napravila loše kolektivne pregovore gdje god je mogla, a sustav je previše ispolitiziran. "Ministri koji sjede, slikaju se i potpisuju nešto nisu podobni pregovarači", kaže Potočnjak te dodaje kako to dovodi do toga da političari u vrijeme izbora potpisuju što god ima se da samo kako bi pridobili birače.
Jagoda Milidrag, iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, žestoko je reagirala na izložena predavanja te rekla kako ekonomska, pravna i politička znanost podržavaju status-quo model koji je sam po sebi destruktivan. Navela je i kako smo po stopi nezaposlenosti i dohodovne nejednakosti među prvih pet zemalja u Europi te upozorila kako nijedna od spomenutih znanosti u svoja razmatranja ne uključuje stvarne ljudske potrebe. "Pa zar moramo svi biti svedeni na egzistencijalni minimum kako bi političari mogli nama upravljati?", upitala je pristune predstavnica sindikata. Pomoćnik ministra, Marko Krištof, na to joj je samo kratko odgovorio kako se tu radi o globalnim pitanjima koja zahtijevaju i intervencije na globalnoj razini, a tu smo poprilično nemoćni.
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
