Osobni bankrot: Hrvatska se priprema zakonski omogućiti prezaduženima izlaz iz dugova

Eskalacijom gospodarske krize, broj onih koji ne mogu vraćati svoje dugove popeo se, prema procjenama, na 30.000. Za razliku od ovršnih odluka, zakon o osobnom bankrotu omogućio bi pojedincu, kao što je to u stečajnom postupku, pravo na drugu šansu. U Hrvatskoj bi trebalo i oko 500 mentora ili osobnih stečajnih upravitelja.

Prema Vladinom Planu gospodarskog oporavka, u Hrvatskoj bi u srednjem roku trebao biti donesen zakon o osobnom bankrotu. Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge sindikata, rekao je Vjesniku da je HUS potkraj 2008. počeo proceduru i uputio svim socijalnim partnerima, pa tako i Vladi, razloge zašto je Hrvatskoj potreban taj zakon, njegovu strukturu i koristi koje bi donio. Tada je, prema procjeni tog sindikata, 10.000 ljudi bilo zaduženo toliko da nisu mogli vraćati dugove, a često u takvim situacijama mnogi pribjegavaju raznim lukavštinama i metodama kako bi u nove dužničke odnose uvukli prijatelje, poznanike i članove šire obitelji. Matijašević ističe da se eskalacijom gospodarske krize, broj onih koji ne mogu izvršavati svoje financijske obveze popeo i na 30.000.

»Koliko bi od njih imalo hrabrosti priznati da više ne mogu dalje i sami predložiti pokretanje stečaja, ne znam«, kaže čelnik HUS-a. Za razliku od ovršnih odluka, zakon o osobnom bankrotu omogućio bi pojedincu, kao što je to u stečajnom postupku, pravo na drugu šansu. Kaže da proglašenje osobnog bankrota daje mogućnost vjerovnicima da se usuglase s planom vraćanja dugova, u kojem opsegu i roku ovisi o njihovim mogućnostima, a osobni bankrot ostavlja dostatan iznos za minimalno preživljavanje. Čelnik HUS-a kaže kako je iluzorno očekivati da će pojedinac koji je upao u poteškoće u pravilu zbog svog načina življenja sam izaći iz njih pa mu se za vrijeme trajanja postupka određuje mentor.
Prema njegovu mišljenju, Hrvatskoj bi bilo potrebno oko 500 takvih osobnih stečajnih upravitelja, iako navodi da je prije krize procjenjivao da bi trebalo oko 300. »Još smo onda predlagali određeno vrijeme prilagodbe da se osposobe stečajni upravitelji za osobni bankrot kako bismo spremni dočekali primjenu zakona«, naglasio je Matijašević. Rekao je kako je HUS predložio da stečajni postupak, ovisno o visini duga, traje tri do šest godina, te da zakonodavac može produljiti rok i na sedam ili devet godina.

U Hrvatskoj udruzi banaka (HUB) napominju da nisu protiv donošenja tog zakona, no naglašavaju da dužnicima osobni bankrot ne bi bio as iz rukava i donio spas u obliku oprosta ili olakšavanja otplate dugova, nego bi oni praktički izgubili imovinu i poslovnu sposobnost u financijskom smislu.
Institut osobnog bankrota noviji je pojam u većini zemalja Europske unije, dok u Americi postoji dugo godina. Neke zemlje poput Velike Britanije, Francuske, Irske, Njemačke i Slovenije nude mogućnost stečaja za pojedinca, dok neke poput Italije uopće nemaju takvo rješenje za osobne financijske probleme. No, bez obzira na tu mogućnost, proglašenje osobnog bankrota najčešće je zadnji izlaz iz situacije kada se više ne mogu otplaćivati dugovi, jer ulaskom u stečaj dužnik ostaje bez svoje prethodno stečene imovine, a često i bez osobnog dostojanstva.
Zakoni nekih zemalja propisuju da osobe koje objave osobni bankrot, budu zabilježene u registrima, na oglasnim pločama sudova ili čak u novinama. Primjerice, britanski zakon obvezuje svaku osobu koja proglasi osobni stečaj, da odluku o tome objavi u službenom listu The London Gazette i u još nekim lokalnim ili nacionalnim novinama. U nekim državama proglašenje osobnog stečaja donosi šansu za novi početak, dok druge dužnika ne oslobađaju obveze sve dok u cijelosti ne isplati dug. Sjedinjene Države, koje imaju jedan od najliberalnijih zakona o osobnom bankrotu, proglašavanjem stečaja omogućavaju dužniku novi početak, ali neki dugovi poput onih za alimentaciju ili poreza moraju biti otplaćeni u cijelosti. Irska i Španjolska ne predviđaju mogućnost otpisa dugova i građani ostaju u bankrotu sve dok ne pokriju dugove.

Velika recesija, kako mnogi ekonomisti zovu krizu koja je zahvatila gospodarstva diljem svijeta, povećala je broj prijavljenih osobnih stečaja. U SAD-u je samo u ožujku ove godine primljeno 158 tisuća zahtjeva za osobnim bankrotom ili 6900 na dan. Na godišnjoj razini, u ožujku je prijavljeno 19 posto više stečajeva nego u istom mjesecu lani. Američki zakon omogućava dvije opcije proglašenja stečaja, pa građani mogu izabrati na koji način će riješiti svoju tešku financijsku situaciju. Prema poglavlju 7., dugovi se mogu odmah otpisati ovisno o zakonu pojedine države, ali se dužniku veći dio imovine oduzima i raspoređuje vjerovnicima, a ostavlja mu se minimalan dio kako bi mu se omogućilo preživljavanje. Poglavlje 13. pak predviđa da dužnici zadrže imovinu i nema otpisa dugova, već se provodi reprogramiranje dugova, a cijeli postupak traje tri do pet godina.

Irska ima jedan od najrigidnijih zakona o osobnom stečaju koji se nije mijenjao od 1988. Prema tom zakonu, nakon što sud odobri proglašenje bankrota, sva se imovina prebacuje na mentora uključujući nekretninu u kojoj osoba stanuje. Iznos od 3100 eura ne ulazi u stečajnu masu i smatra se da je to pojedincu potrebno za normalan život, a on može dobiti i više novca na raspolaganje jedino ako to sud iznimno odobri. Vjerovnici mogu odmah prodati imovinu za koju imaju osiguranje, primjerice hipoteke i slično, kako bi se namirili. U Irskoj osoba koja je jednom proglasila osobni bankrot, ostaje zauvijek zabilježena u registru, što znatno otežava nova zaduživanja u budućnosti. Taj zakon ne omogućava automatski otpis imovine, već pojedinac ostaje pod kontrolom mentora dok god ne podmiri sve dugove ili u iznimnim slučajevima nakon 12 godina. U takvim uvjetima Irci se rijetko odlučuju za proglašenje osobnog stečaja, pa je 2007. samo petero njih proglasilo osobni stečaj, a 10 ih je bilo oslobođeno dugova.

Njemački zakon koji je na snazi od 1999., napravljen je tako da omogućava vjerovnicima najbolje uvjete kako bi se naplatili, ali ipak otvara dužniku šansu za oporavak. Procedura osobnog bankrota sastoji se od tri faze. U prvoj se pokušava postići izvansudska nagodba, druga faza odnosi se na sudski postupak, a u trećoj se nastoji u potpunosti dužnika riješiti dugova. Dužnik se može prijaviti za otpis dugova tek u toj trećoj fazi nakon što nije uspjela izvansudska nagodba ili sudski nisu razriješeni dugovi. U trećoj fazi većina dužnikovih prihoda prebacuje se na mentora koji ih raspoređuje vjerovnicima. Nekretnine i zemljište također mogu biti prebačeni na mentora. Nakon šest godina, sud može odlučiti osloboditi dužnika svih dugova, a dužnik ne može ponoviti stečajni postupak u sljedećih 10 godina. U Njemačkoj se takav način rješavanja dugova smatra velikom sramotom. Unatoč tomu, otkako je zakon na snazi do 2007. broj osoba koji se prijavio za osobni stečaj popeo se sa 1634 na 103 tisuće.

U Sloveniji je zakon o osobnom stečaju na snazi od listopada 2008. Do siječnja ove godine sudovi su pokrenuli oko 500 postupaka, a vrijednost potraživanja dosegla je oko 49 milijuna eura. Zakon se odnosi na građane, ali i na fizičke osobe koje imaju obrt ili obavljaju samostalnu djelatnost. Nakon što dužnik ili vjerovnik pokrene postupak za osobni stečaj, određuje se skrbnik, a sam proces ima dvije faze. U prvoj se namiruju vjerovnici iz postojeće dužnikove imovine, dok se u drugoj dužnik oslobađa obveza koje se namiruju iz tekućih primanja Dug može biti oprošten nakon dvije do pet godina, o čemu odlučuje stečajni upravitelj. Osoba koja je ušla u stečaj, ne može ponovo zatražiti takav postupak sljedećih 10 godina.

Španjolska je tek 2003. donijela zakon o osobnom bankrotu koji ne omogućava dužnicima odbacivanje dugova, već oni koji su se prijavili za osobni stečaj ostaju u proceduri dok ne otplate svoje dugove. U zemlji sa 43 milijuna stanovnika, 2005. godine samo je 60 osoba prijavilo osobni stečaj, 2007. bilo je 96 slučajeva, a pojavom krize u 2008. godini taj broj popeo se na 374. U prvoj polovici 2009. već je 200 ljudi prijavilo osobni stečaj.
U zemljama Europske unije najčešće osobni stečaj proglašavaju osobe koje su ostale bez posla, a dugovi koje ne mogu vraćati uglavnom se odnose na kredite za nekretnine i troškove kreditnih kartica.