JALOVA GODINA SINDIKATA

Puno otkaza, a malo sindikalne borbe

Hrvatska je kraj 2009. godine dočekala bez ikakvih spomena vrijednih sindikalnih akcija. Kupljen je mir prije lokalnih izbora, a Vlada je obećala porast plaća u siječnju i listopadu 2010. godine. Umjesto povećanja plaća, radnike su dočekale prepolovljene božićnice. Gotovo svakog sata u Hrvatskoj se ugasi jedan obrt, a više od 40 posto poduzetnika posluje u minusu.

Iako su sindikalci u nekoliko navrata, zbog teške ekonomske situacije i novih nameta koje je u nedostatku boljeg rješavanja krize uvela Vlada, najavljivali velike prosvjede i generalne štrajkove, Hrvatska je kraj godine dočekala bez ikakvih spomena vrijednih sindikalnih akcija.

Izuzmemo li sporadične prosvjede radnika u Salonitu, Željezari, Bojoplastu, HT-u, Pevecu, Rockwoolu, MTČ-u i Brodogradilištu 3. maj, kao i posljednji štrajk komunalnih poduzeća u Puli, koji je izazvao velike polemike u javnosti, moglo bi se s pravom reći da sindikalna scena u našoj zemlji nikada nije bila jadnija i to upravo u trenutku kad je egzistencija grañana najugroženija.
Neizvjesnost se osjeća u svakom segmentu društva, gotovo u svakoj obitelji strahuje se od gubitka posla ili, u boljem slučaju, od smanjenja prihoda. Nema tvrtke ili gospodarskog sektora koji nije pogođen krizom. U Hrvatskoj je po zadnjim podacima više od 850 tisuća ljudi siromašno. Svakoga dana 500 ljudi ostaje bez posla, a u posljednjih godinu dana na burzi su završile 54 tisuće radnika, dok još 60 tisuća ljudi radi bez plaće.

Svakog dana u Istri bez posla ostaje 50 radnika
U listopadu je bilo prijavljeno 273.265 nezaposlenih osoba, što je čak 20 posto više negoli u istom mjesecu lani. Svakog dana u Istri, u prosjeku, bez posla ostaje 50 radnika. Zavod za zapošljavanje u studenom bilježi rekordni broj nezaposlenih na Poluotoku - 8.138, što je u odnosu na isto razdoblje prethodne godine čak 43 posto više.
Gotovo svakog sata u Hrvatskoj se ugasi jedan obrt, a više od 40 posto poduzetnika posluje u minusu. U deset mjeseci ove godine izgubljeno je 14.797 obrtničkih radnih mjesta. U Istri je nestalo gotovo 370 obrta, a od 8.771 obrtnika, u rujnu je njih 28,8 posto bilo insolventno. U čitavoj je Hrvatskoj 24,5 tisuća nelikvidnih pravnih osoba s 19,3 milijarde kuna nepodmirenih obaveza.
Još su crnje prognoze za 2010., koja će po ekonomskim analitičarima biti još gora nego minula godina. Loša Vladina politika, u kojoj uvoz, trgovina zaduživanje predstavljaju glavne “gospodarske grane”, dovest će do gubitka još 40 do 50 tisuća radnih mjesta tako da će se dogodine probiti najcrnje statistike nezaposlenosti s kraja 90-ih godina.
Na kraju 2009. vanjski dug iznosio je 42 milijarde eura, a guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski donosi katastrofične najave da će vanjski dug ove godine, i to u najoptimističnijoj verziji, doseći BDP te da će se za financiranje deficita i dospjelih dugova trebati zadužiti za dodatnih 12 milijardi eura.
Budući da se HDZ-ova Vlada uoči lokalnih izbora pravila da kriza u Hrvatskoj ne postoji, država je nespremno dočekala početak godine, bez antirecesijskih mjera i bez ikakvog plana oporavka od krize. Neozbiljnost vođenja državnog aparata vidi se i u tome što je još veljači bivši premijer Ivo Sanader tvrdio da o novim nametima uopće ne razmišljaju, kao ni o rebalansu proračuna, da bi u idućim mjesecima uslijedila čak tri rebalansa, plaće su za oko 240 tisuća državnih i javnih službenika srezane za šest posto, PDV povećan na 23 posto i uveden krizni namet na sve plaće i mirovine veće od 3.000 kuna, kao nove zdravstvene takse.

No, umjesto jakog sindikalnog odgovora na sve očajnije stanje u koje je dovedeno hrvatsko društvo, uslijedio je totalni debakl - od najavljenih masovnih prosvjeda radništva, seljaka i umirovljenika, štrajkova i demonstracija u proljeće i zatim ponovljene najave za jesen dogodilo se jedno veliko - ništa.
Sindikalni vođe spekulirali su o zajedničkim nastupima još početkom godine, kad su kao idealno vrijeme za održavanje masovnih uličnih prosvjeda istaknuli proljeće. Među prvima je prosvjede spomenuo Krešimir Sever, čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata: “Odavno su stečeni svi uvjeti za izlazak na ulice”.
Sindikati su se busali u prsa da će na ulicama braniti radnička prava, a tadašnja dopred-sjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Spomenka Avberšek izjavila je da će radništvo sve naplatiti, i to s kamatama, ako im Vlada smanji plaće. No, umjesto toga prvo su sindikati državnih službi pristali na smanjenje plaća, a da bi zatim jedan za drugim kapitulirali sindikati javnih službi.
Kaotičnim i neozbiljnim pokazalo se ponašanje sindikata tijekom pregovora s Vladom, kad su nakon samo jednog dana štrajka u školama i polovičnog u zdravstvu pristali na uvjete za koje se i tada, u svibnju, znalo da se neće poštivati. Kupljen je mir prije lokalnih izbora, a prosvjetarima, zdravstvenim i socijalnim radnicima te kulturnjacima Vlada je obećala porast plaća u siječnju i listopadu 2010. godine te vraćanje osnovice kao i kontinuiran rast primanja u idućim godinama. Siječanj samo što nije počeo, ali umjesto povećanja plaća radnike su dočekale prepolovljene božićnice.

Jesu li naši sindikati i sebi snizili plaće za šest posto?
“Kad su naši sindikati pristali na smanjenje naših plaća za šest posto u prvoj polovici ove godine, hvalili su se da su zauzvrat potpisali ugovor s Vladom da nam ostaju sva druga prava, uključujući i božićnicu. To su, izgleda, zaboravili i u Vladi i u sindikatima? A jesu li naši sindikati sebi snizili plaće za šest posto kad su potpisali smanjenje naših, hoće li oni i sebi smanjiti božićnice?”, pita se jedan profesor na internetskom forumu za nastavnike i učitelje.
Kad je nova premijerka Jadranka Kosor u srpnju uvela dodatni porez na plaće i mirovine, a povećan je i PDV, očekivalo se da će to biti kap koja je prelila čašu. Sindikati su ponovno najavili prosvjede, ovog puta za rujan. Vruća politička jesen najavljivana je čitavo ljeto, a osim prosvjeda spominjali su se i prijevremeni izbori. No, umjesto vala demonstracija diljem Hrvatske, u kojima je trebalo sudjelovati oko 500 tisuća sindikalno organiziranih radnika te isto toliko poljoprivrednika, milijun i 200 tisuća umirovljenika te 150 tisuća studenata, dogodila se tek mlaka serija neuspjelih izlazaka na gradske trgove u režiji jedne sindikalne središnjice, te, nešto kasnije, prosvjed četiriju sindikata na Markovom trgu, koji je odrađen više radi folklora.
Mali broj prosvjednika jasan je indikator što građani misle o sindikalnoj sceni u Hrvatskoj, koja je spremnija na meñusobna prepucavanja i suradnju s vladajućima - što se vidjelo i prilikom uvođenja kriznog poreza - nego na solidariziranje s radnicima i organiziranje iole ozbiljnog štrajka.
- Unatoč retorici, hrvatski sindikati nikad nisu postali društveni akter koji bi ključno i dugoročno promijenio okolnosti na tržištu rada, pa i na političkom tržištu. Sindikati su izgubili na vjerodostojnosti. Toliko su puta prijetili štrajkom i prosvjedima da ih narod čak i kad ih organiziraju više ne shvaća ozbiljno, napisao je nedavno Boško Picula.
Politolog Davor Gjenero smatra pak da je uzrok sindikalnog nejedinstva višestruk: “Ne postoji radnička klasa u smislu u kojem je oni pokušavaju prezentirati. Osim toga, sindikati imaju podijeljene i duboko različite interese. Radi se, napokon, o ljudima koji nisu kompetentni za posao koji rade. U uvjetima poput današnjih, dok društvo propada, bilo kakva socijalna akcija nema perspektive. Ona ima šansu u uvjetima kada društvo raste i kada njegov značajan segment doživljava da u nedovoljnoj mjeri sudjeluje u podjeli društvenih dobara”.

Već godinama nisu u stanju organizirati štrajk
Žarko Puhovski svojedobno je u intervjuu za naš list rekao da su sindikati najslabije mjesto hrvatskog društva u zadnjih petnaestak godina. “Oni već godinama nisu u stanju organizirati jedan pošteni štrajk. Organiziraju prosvjede tako da ih se nekoliko tisuća okupi na Jelačićevom trgu. Onda prestanu dolaziti tramvaji pa odmah imate još više ‘prosvjednika’. Posao sindikata nisu prosvjedi, nego štrajkovi”, veli on.
Privatizacija brodogradilišta bila je u žiži sindikata, koji su od samog početka godine najavljivali da će se usprotiviti svakom pokušaju gašenja ove djelatnosti te otpuštanju radnika. Sindikat metalaca Hrvatske isticao je da su radnici spremni zaustaviti proizvodnju ako Vlada odustane od socijalne klauzule prilikom privatizacije i čak su proveli referendum o spremnosti na štrajk.
Vlada je u međuvremenu zaista i odustala od socijalne klauzule, ali obećane akcije nisu uslijedile. U Puli je održan mlaki prosvjedni skup na Portarati, u režiji Sindikata Istre i Kvarnera, a uslijedila je i kratkotrajna prijetnja štrajkom radnika u riječkom škveru 3. maj. Problem brodogradilišta gotovo da je pao u zaborav nakon propalog prvog kruga natječaja za privatizaciju.
Što reći o navodnom uspjehu Sindikata trgovine, koji je od Vlade isposlovao kratkotrajnu zabranu rada nedjeljom? Umjesto da se pojača inspekcijski nadzor, čime bi se osiguralo da radnici budu adekvatno plaćeni za rad nedjeljom, taj je dan proglašen neradnim, na veselje sindikata. No, radnici se zaista nisu imali čemu veseliti. Poslodavci su ubrzo pronašli rupu u zakonu i već početkom siječnja tjerali radnike da i dalje nedjeljama dolaze u trgovine, radi inventure, čišćenja slaganja polica. U ime navodnog pada prometa zbog neradne nedjelje podijeljeni su brojni otkazi pa su desetkovani radnici u trgovinama ponovno bili preopterećeni poslom, a nakon uvođenja radne nedjelje, u lipnju, većina otpuštenih nije vraćena na posao, dok se preostalima sedmi dan u tjednu i dalje ne plaća.

Jedini su ozbiljno prosvjedovali studenti
Totalni fijasko bila je i reakcija sindikata zbog mirovinske reforme koja će još više stanjiti primanja svih budućih umirovljenika. Prve mirovine isplaćene iz oba mirovinska stupa dokazale su, naime, da su novi umirovljenici prošli lošije nego da su bili samo u prvom stupu. Unatoč tomu što su još prije nekoliko godina sindikati ukazivali na ovaj problem prikupili 300 tisuća potpisa ne bi li od Vlade zatražili izradu nove mirovinske reforme, i u ovom je slučaju izostala konkretna sindikalna akcija.
Ispada da su jedini koji su ove godine zaista prosvjedovali te imali jasne stavove i ciljeve bili studenti, a razlog je vjerojatno taj što su njihove proljetne i jesenske blokade fakulteta, na sreću, ostale pošteđene sindikalnih vođa i njihove prazne retorike, uvijek spremne da se povinuje dirigentskoj palici vladajućih. U ovom krajnje ozbiljnom i kritičnom trenutku u kojem se našlo hrvatsko društvo, jedinu ozbiljnost pokazala je takozvana neozbiljna mladež.