Rad na određeno: Spašavanje izgubljene generacije

Oni koji sada završavaju školu i ulaze na tržište rada imaju šanse da zbog krize postanu izgubljena generacija. Zemlje koje stare, poput Hrvatske, to si ne mogu priuštiti pa što prije moraju definirati strategiju ulaska na tržište rada.

Sve više mladih ljudi u Europi počinje razmišljati poput Nizanovog lika Antoinea Bloyea koji je rekao: “Kao dvadesetogodišnjak nisam se smatrao najsretnijim.” Globalna financijska kriza jako ih je pogodila. Spor oporavak od recesije mogao bi biti još teži. Mladi ljudi koji su na tržište rada ušli na mala vrata privremenih ugovora sada su prvi na redu za dobivanje otkaza po njihovu isteku.

Već više od desetljeća privremeno zapošljavanje pokretač je otvaranja radnih mjesta u Europi. Sada ti privremeni radnici čine glavni dio radništva koji ostaje bez posla, što nikoga ne iznenađuje.

Od početka recesije, u trećem kvartalu 2008. godine, Europska unija izgubila je preko 5 milijuna radnih mjesta na kojima su radili mlađi od 40 godina. Skoro 90 % ukupno izgubljenih radnih mjesta koncentrirano je na tu starosnu skupinu. Oni koji sada završavaju školu i ulaze na tržište rada imaju šanse da postanu izgubljena generacija, poput one u Japanu čiji se početak rada poklopio s početkom pada devedesetih u toj državi.

Zbog visoke ekonomske nesigurnosti poduzeća nude samo ugovore na određeno vrijeme. Upravo to se dogodilo u Švedskoj tijekom njene financijske krize devedesetih, kad je udio privremenih radnika među ukupno zaposlenima narastao s 10 na 16 %, unatoč masovnim otpuštanjima onih s ugovorima na određeno vrijeme

Takvi ugovori zahtijevaju manje ulaganja u obuku na radnom mjestu, budući da privremeni radnici nude neku vrstu rezervne radne snage za poslodavce. Usto privremeni radnici nemaju pristupa hipotekarnim i ostalim bankarskim kreditima u mnogim zemljama. Zbog toga kreditna kriza postaje “kriza mladih“, kao što je istaknuto u nedavnom istraživanju koje je provela kulturna organizacija British Council u nekoliko europskih zemalja. Uza sve to naglorastući javni dug nagovještava da će se oni koji ulaze na tržište rada prije ili kasnije suočiti s ogromnim porezima.

U zemljama poput Njemačke, Italije i Nizozemske porastu nezaposlenosti pridonosi i masovna primjena plana nepunog radnog vremena, što radnike s ugovorima za stalno zadržava na njihovim sadašnjim radnim mjestima. Ta će se strategija isplatiti samo ako održivi ekonomski oporavak ne bude zahtijevao značajnu preraspodjelu radne snage. Recesije su obično vrijeme kad do takvih preraspodjela dolazi, pri čemu se otkrivaju istinske komparativne prednosti neke zemlje. Sigurno je da zadržavanje radnika na njihovim sadašnjim poslovima pod današnjim uvjetima dodatno otežava ulazak mladih na tržište rada.

Državni (ne)prijatelji
Zemlje koje stare, a traže načine brzog oporavka izgubljenog tla pod nogama u sadašnjoj recesiji, ne mogu si priuštiti gubljenje cijelih generacija. One što prije moraju definirati strategiju ulaska na tržište rada koja potiče poslodavce ne samo na zapošljavanje nego i na obuku mladih radnika. To zahtijeva ugovore koji nisu na određeno vrijeme.

Kratkoročni ugovori postaju proročanstvo koje se samo ispunjava. Naime, ako nije predviđena obuka na radnom mjestu, radnici su manje produktivni i ranjiviji na nagle promjene. Investiranje u ljudski kapital koji sa sobom donosi mlađa generacija, a koji se uglavnom akumulira na radnom mjestu, koristilo bi poslodavcima u povećanju produktivnosti.

Strategija ulaska mladih radnika, zasnovana na reformi zaštite zapošljavanja koja se posljednjih 20 godina provodi u mnogim zemljama OECD-a, mogla bi ponuditi jasno “praćenje zaposlenja”. Trenutačno ne postoje dugoročni planovi za razdoblje nakon isteka privremenog ugovora. Vlade bi mogle promovirati postupni ulazak na tržište stalne radne snage uvođenjem zaštite zaposlenja po rangovima kako bi se izbjeglo formiranje dugoročnog dvostrukog tržišta rada.

Tim bi planom mjere zaštite radnog mjesta, uglavnom u obliku obveznih otpremnina, trebale stabilno rasti skupa s radnim iskustvom. To ne bi trebalo smanjiti nova zapošljavanja pod ugovorima na neodređeno vrijeme, budući da bi poslodavci i dalje imali koristi od značajne fleksibilnosti na početku zaposlenja radnika, kada se i procjenjuje kvaliteta novoprimljenih.

Generacije koje na tržište rada dolaze u doba recesije obično traže daleko više zaštite i državne intervencije tijekom njihovog cijelog radnog vijeka od onih koje na tržište rada dolaze u normalnim okolnostima. Zanemarivanje problema ulaska na tržište rada moglo bi se osvetiti sve većim pritiskom na dodatnu javnu potrošnju baš u trenutku kad vlade pokušavaju smanjiti ogroman javni dug nakupljen tijekom recesije. Reforma koja nudi “praćenje zaposlenja” ne nameće teret javnim financijama i mogla bi pomoći u izbjegavanju daljnjih deformacija te kasnije potrebe za skupim mjerama.

Previše se trenutačno piše “posmrtnih govora“ ekonomskoj krizi. Oni su pogrešni i opasni jer ne samo zbog toga što kriza na tržištu rada još nije prošla nego i stoga što doprinose osjećaju nekritičnog zadovoljstva sobom te tako smanjuju pritisak da se ide u reformu. Sadašnja će se recesija doista okončati tek onda kad nove generacije radnika budu mogle brzo dospjeti na tržište rada, i to na glavna vrata.

bankamagazine.hr; autor: Tito Boeri, profesor ekonomije na Univerzitetu Bocconi u Milanu