Radnici sa Šri Lanke u Zagorju rade za plaću od 670 eura

Domaće stanovništvo odavno je potražilo sreću u drugim europskim destinacijama, a isto će i strani radnici jer nakon pet godina u Hrvatskoj imaju pravo tražiti zaposlenje bilo gdje u EU.

Taman negdje na pola puta između dvije autoceste, one zagorske prema Macelju i varaždinske prema Goričanu, smjestio se gradić Ivanec.

Iako mu broj stanovnika ne doseže niti 15.000, ivanečko područje poznato je po niskoj nezaposlenosti, prerađivačkoj industriji orijentiranoj uglavnom na izvoz, a odnedavno i po - "gastarbajterima" iz (nama) egzotičnih zemalja.

Među kompanijama koje su posegnule za stranom radnom snagom je i tvornica obuće Ivančica čiji je brend dječjih cipelica Froddo, osim Hrvatske, poznat roditeljima u 40-ak zemalja diljem svijeta.

Dok su se prometnom hendikepu uspješno prilagodili dobrim planiranjem isporuka, gorući problem manjka radnika pokazao se bitnom većom preprekom. Stoga su u Ivančici još ljetos potragu za radnom snagom proširili skroz do indijskog potkontinenta, a sredinom prosinca je u Ivanec stiglo 18 'gastarbajtera'.

Deset muškaraca i osam žena iz tropske Šri Lanke stiglo je baš na prvi ovogodišnji snijeg u Zagorju koji su, kao i Hrvatsku, vidjeli po prvi put u životu. Došli su uz posredovanje Astra Centra, podružnice američke kompanije Aster International, koja hrvatskim tvrtkama dovodi radnike iz inozemstva, ponajprije Hondurasa, Šri Lanke, Vijetnama i Filipina po principu društveno odgovornog uvoza.

Za razliku od nekih drugih priča stranih radnika koji u Hrvatskoj vide obećanu zemlju, Šrilančani se nisu morali zadužiti "do grla" da bi stigli ovdje. Pravila Astra Centra tu su iznimno stroga: nakon što radnik zadovolji uvjete i prođe eliminaciju, poslodavac plaća put i osiguranje, a posrednik pazi da se radnik zaposli po svim propisima. Po hrvatskim zakonima strani radnik mora imati ista prava i obveze kao i domaći.

Michelle Ashniya Rodrigo Warnakulasooriya ima 25 godina, na Šri Lanci radila je u bolnici kao administrator, a u slobodno vrijeme bavila se šivanjem s majkom. Nakon bombaškog napada na Uskrs prošle godine, u kojem je u glavnom gradu Colombu poginulo 259 ljudi, a još 500 ozlijeđeno, odlučila se prijaviti se za posao u Hrvatskoj. "Vrlo sam zadovoljna poslom, drugi radnici su vrlo dragi, puno nam pomažu i sviđa nam se ovdje", govori nam.

Neformalna je glasnogovornica svojih sunarodnjaka jer ne govore svi engleski. Njezin je materinji jezik sinhalski koji govori većina otočana, a trećina govori tamilski. Za one koji ne govore engleski, uskaču kolege, ponekad je rješenje pantomima, a uvijek je tu aplikacija "Google translate", dok polako uče i hrvatski.

S obukom novih radnika zadovoljna je i instruktorica Nikolina Pšak. "Završili su proces obuke, 50% posla su sami odradili, vidi se da imaju iskustva s cipelama, jedanput pokažeš i to je dovoljno. Što se mene tiče, odlični su", kaže.

U petomjesečnom procesu trebalo je međunarodno verificirati sve dokumente, prevesti na engleski, ovjeriti na nizu adresa, potom sve poslati veleposlanstvu Šri Lanke u Berlinu gdje dokumentacija prolazi dodatne provjere i ovjeru, prepričava Kristina Dubovečak Držaić, zadužena za ljudske resurse u Ivančici koja je odradila većinu 'papirologije'.

Nije sve prošlo ni bez "porođajnih muka" koje su dobra pokazna vježba i drugim poslodavcima (koji razmišljaju o stranim radnicima) što očekivati.

Baš se u postupku prijava i ishođenja svih dokumenata zamolila i koja greška, nije ni čudno kad puna imena na Šri Lanki sadržavaju i nekoliko riječi koje je domaćima teško i izgovoriti. Krivo je bilo jedno slovo, no dovoljno da u banci nisu mogli otvoriti račun. Potom je trebalo naći doktora, opet nekog tko se može sporazumijevati, i želi ih primiti.

Zatim pojašnjavanje što je to dopunsko zdravstveno osiguranje i zašto je potrebno, kao biranje obveznog mirovinskog fonda u Fini u čemu su im pomogli u Ivančici. "Strani radnici trebaju čim prije naučiti hrvatski jezik, to je podrška poslodavcu i općenito dobro za zajednicu. Zato bi u učenju hrvatskog jezika i integraciji trebala pomoći i država", dodaje voditeljica ljudskih resursa.

Ivančica je prošle godine uprihodila više od 140 milijuna kuna od prodaje, od čega 106 milijuna od izvoza na strana tržišta. S godišnjim porastom prihoda od 4 posto, glavni fokus je na europskim tržištima: Njemačka nosi polovicu prodaje, slijede Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, a prisutni su u Češkoj, Poljskoj, Rusiji, Švicarskoj, Sloveniji pa čak i SAD-u i Kanadi.

Prošle godine prosječna plaća u Ivančici iznosila je neto 4150 kuna, oko 2300 kuna manje od državnog prosjeka. Računaju li se li ukupna primanja od 5400 kuna (zahvaljujući isplatama neoporezivih primitaka) razlika je manja, no jaz je i dalje prisutan. Radnik u proizvodnji u prosjeku je s nagradama plaćen oko 5000 kuna. Tvrtka zaposlenicima osigurava prijevoz, topli obrok, a prošle godine isplatili su 3000 kuna božićnice i 1000 kuna regresa. "Za domicilno stanovništvo to nije dovoljno, oni se iseljavaju uglavnom u inozemstvo", svjesna je Nadica Zver. Tvornica zapošljava 650 radnika, godišnje ih fluktuira 50-ak, najviše u proizvodnji, a 15-ak ode u mirovinu.

"Želimo i trudimo se da plaće rastu, ali je nemoguća misija održavati u kontinuitetu visoke postotke rasta bruto plaća", kaže. S ukupnim fondom za bruto plaće od 47 milijuna kuna rješenje vidi u rasterećenju doprinosa jer se niskom razinom plaća promjene poreza na dohodak gotovo da i nisu osjetile u Ivančici. Iz kraja koji gravitira prema bogatijoj Sloveniji i Austriji otišlo je mnogo mladih, točne brojke teško je procijeniti.

Članak u cijelosti pročitajte na portalu poslovni.hr