Instrukcije dajem više od deset godina jer sam potplaćena kao i svi profesori, kaže asistentica PMF-a u Zagrebu, čija je plaća 5600 kuna, a koja za sat i pol instrukcija na ruke dobije 250 kuna.
Netko će reći da radim ilegalan posao. Na mojem faksu ni najbliže kolege ne znaju da držim instrukcije. Mislim da i oni to skrivaju. No, moralno i logično, ne osjećam krivnju. Sveučilišni profesori su potplaćeni, što je u 99 posto slučajeva razlog odluci za davanje instrukcija. No, kad dugo radite taj posao, s vremenom se počnete osjećati zadovoljno, jer znate da pomažete djeci.
U jednoj od svojih izjava ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović poželio je prekid raširene prakse privatnih instrukcija. Smatra se, naime, da gotovo svaki gimnazijalac tijekom školovanja barem neko vrijeme uzima dodatne sate poduke.
Prema posljednjem istraživanju, u Hrvatskoj 56 posto gimnazijalaca uzima privatne instrukcije, pri čemu više od polovice njih prolazi u školi s vrlo dobrim, a 34 posto s odličnim uspjehom. Najčešće uzimaju instrukcije iz matematike (polovica učenika), a slijede fizika, kemija i engleski jezik. »Danas imate bizarnu situaciju da mi na informacije ne dolazi roditelj niti učenik, nego privatni instruktor. Onda mu objašnjavam s čim učenik ili učenica ima problema, i on to valjda vježba na privatnim satovima. Ludo«, priznaje nastavnica koja je sudjelovala u istraživanju, dok majka srednjoškolca za istu anketu potvrđuje da joj je dijete jedno vrijeme uzimalo instrukcije iz - tjelesnog.
Asistentica zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (za potrebe teksta nazvat ćemo je Lidija - pravi podaci u redakciji), više od deset godina daje instrukcije iz prirodoslovnih predmeta, o čemu je pristala govoriti za Vjesnik. Za sat i pol privatne poduke ona dobiva na ruke 250 kuna, pa s 20 instrukcija zaradi cijelu mjesečnu plaću od 5600 kuna.
Prvo što je željela raščistiti na početku razgovora jest fama po kojoj privatne sate uzimaju samo dobrostojeće obitelji.
»Mnogi roditelji će se itekako žrtvovati ne bi li djetetu priuštili poduku, no pravo je pitanje koliko su svoj toj djeci instrukcije uistinu potrebne. Da je riječ o mojem djetetu, rekla bih mu - pođi kući i uči, a ako imaš konkretnih nejasnoća, tada ćemo pokušati naći rješenje. Instrukcije bi trebale biti na zadnjem mjestu pokušaja«, kaže Lidija.
Roditelje koji plaćaju djeci instrukcije dijeli u dvije najčešće skupine. Prva su oni koji ne znaju što bi i kako s djetetom i njegovim školskim obvezama, pa im je najjednostavnije uzeti instrukcije. Pitanje je jesu li svjesni da bi njihovo dijete moglo samo odraditi taj zadatak. Druga su skupina roditelji koji strahuju za djetetovu budućnost. Svjesni su da im nastavnik nije ulio dovoljno toga u glavu, pa to podebljavaju plaćanjem instrukcija. Rijetki su danas roditelji koji djetetu kažu pođi kući i uči sam«, kaže Lidija, koja je školovanje prošla u prvoj generaciji gimnazije u maloj sredini. Kada se upisivala na fakultet, nije znala što znači riječ instrukcije ili priprema. Za prijemni je učila u autobusu za Zagreb.
»To je bilo 1995. godine, ali i danas je tako. Mnoga djeca iz manjih sredina ne znaju što su pripreme, no u većim gradovima, pogotovo u Zagrebu, instrukcije su postale uobičajena stvar«, kaže Lidija. Većina djece kojoj je držala instrukcije ima želju za učenjem, katkad su manje ili više lijeni, no najčešći problem im je to što ih iz konkretnog predmeta nastavnici ne podučavaju s razumijevanjem.
»Učenik 7. razreda osnovne kojem sam davala instrukcije iz kemije nije shvaćao nastavnikovu definiciju isparavanja - prelazak iz tekućeg stanja u plinovito. Klasičan primjer iz mamine kuhinje bio mu je dovoljan da shvati. Problem je to što mu je na taj jednostavan način isparavanja juhe iz lonca trebao objasniti i nastavnik. To je banalan primjer koliko u školi slabo rade na primjeni znanja. Ne želim kriviti nastavnike, njima definitivno nije lako, no nije ni djeci«, kaže.
Primijetila je da djeci kojoj drži instrukcije vrlo često nedostaje hrabrosti i povjerenja. Upravo strah roditelja od toga da im dijete neće uspjeti u školi ili na fakultetu stvara pritisak na dijete. Ono gubi samopouzdanje, unatoč tome što ima znanje i nije glupo. Kod uzimanja instrukcija vrlo je česta pogreška da roditelj pokazuje strah da mu dijete u društvu neće uspjeti, zbog čega će mu dati sve što može ne bi li ublažio i vlastitu nesigurnost.
»Roditelji ih ne znaju pripremiti za ispit, zato to činim ja i u onim praktičnim, jednostavnim sitnicama. Na primjer, kažem im da uzmu sa sobom bočicu vode na test. Drugu stvar koju radim jest da ih učim učiti, kao i da vjeruju u sebe i svoje znanje«, kaže. S vremenom, djeca u njoj počinju osjećati oslonac.
Državna matura? To, tvrdi, nije nikakav ispit zrelosti. To je kao i većina drugih ispita - test olovke i papira.
»Netko će reći da radim ilegalan posao. Na mojem faksu ni najbliže kolege ne znaju da držim instrukcije. Mislim da i oni to skrivaju. No, moralno i logično, ne osjećam krivnju. Sveučilišni profesori su potplaćeni, što je u 99 posto slučajeva razlog odluci za davanje instrukcija. No, kad dugo radite taj posao, s vremenom se počnete osjećati zadovoljno, jer znate da pomažete djeci. Svi moji učenici upisali su se na fakultet, s mnogima sam i danas u kontaktu. U ovom ilegalnom poslu morate biti čovjek, ne raditi stvari mehanički samo da uzmete novac. Treba voditi računa o tome koliko uistinu pomažete djetetu«, kaže Lidija.