Prijava
Traži
Nikad mi nije pružena prilika da radim ono za što sam se školovao i što volim. Na kraju sam postao tehnološki višak, a sreću sam pronašao u Njemačkoj', kaže Davor Novak iz Frkanovca za eMedjimurje.
Deseci tisuća mladih Hrvata i ljudi iz Hrvatske u posljednjih je nekoliko godina napustilo Hrvatsku kako bi sreću pronašli u nekoj tuđoj zemlji. A sreća se zove posao od kojeg se može normalno živjeti! Istina, malo koga u sustavu vlasti u Hrvatskoj to brine i stječe se dojam kao da su jedva dočekali egzodus, poglavito mladeži, koja se u Hrvatskoj školovala često puta u trošku državnog proračuna.
Za mnoge od njih posla jednostavno nema ili im nije pružena šansa da se dokažu u poslu za koji su se školovali ili izučili. Jedan od takvih je Davor Novak iz Frkanovca koji želi putem medija ispričati svoju priču, ne sa željom kako bi ocrnjivao državu, nego kako bi mladima koji su izgubili nadu i vjeru rekao kako ima nade.
'Od ranih dana djetinjstva zainteresirao sam se za posao na željeznici jer me privlačila snaga vlakova, a posao na željeznici činio mi se lijepim i izazovnim, te sam po svršetku osnovnog obrazovanja upisao školu za Tehničara za željeznički promet u Zagrebu. Završio sam četverogodišnje školovanje i, naravno, potražio posao u Hrvatskim željeznicama u radnoj jedinici ili kolodvoru - postaji u Čakovcu. Ovdje sam pet godina radio kao manevrist i tri godine kao vlakovođa. Nikada mi nije omogućeno ili dopušteno da radim posao za koji sam se školovao, posao struke. Često puta odnos nadležnih mi nije bio korektan i osjećao sam se tužno i nelagodno, ali silno zaljubljen u željezničarski promet nisam nikamo odlazio. Jednog trenutka mi je rečeno, kao i mnogim drugima u HŽ-u kako sam tehnološki višak, bez konkretnog i korektnog pojašnjenja i to je bio moj životni brodolom, naravno mislim na posao ili službu', kaže Novak.
'Onako kod kuće bez posla nije mi bilo lako niti lijepo i 'skoknuo' sam do Njemačke da vidim kako to tamo funkcionira kada tražiš posao i kako se inače živi. Usput sam naravno usavršavao njemački jezik koji sam u Hrvatskoj znao onoliko koliko je trebalo znati u školi. Pretraživao sam internetske portale i oglase i vidio oglas za posao konduktera za istočni dio Njemačke, odnosno za liniju Cottbus-Wismar i krenuo tamo i sve je išlo kao u lijepoj priči. Tjedan dana bio sam na upoznavanju linije Cottbus-Wismar, zatim dva tjedna u Berlinu na učenju o obavljanju posla, o ponašanju na poslu i svime što me čeka i što se od mene očekuje. Posao za koji sam se školovao i volim pronašao sam preko tisuću kilometara od Hrvatske i mogu kazati kako mi je jako lijepo', rekao je Davor te ponudio još nekoliko informacija iz Njemačke u želji da i kod nas u Hrvatskoj tako bude.
Davor kaže kako Njemačka puno ulaže u željeznicu i željeznički promet, a vlakovi su puni radnim danima, a posebno nedjeljom, kada ih zauzmu vikend turisti.
'Kada kažem kako sam vrlo zadovoljan uvjetima koje imam u firmi, kako me ljudi poštuju, a sada želim i reći kako na raspolaganju imam osobno vozilo 24 sata na dan, pa njime i jednom mjesečno dolazim u Frkanovec, imam besplatan lijepo uređeni stan, dobivam radna odijela i obuću. Dakle, nisam ništa drugačiji nego sam bio u Hrvatskoj, gdje su me doslovce ismijavali i 'z menom pometali', a sada u Njemačkoj živim dostojanstven život s toliko ugodnosti da mi je neugodno. Isto tako želim reći kako se željeznički promet, pa tako i sam prijevoz vlakovima stalno povećava i ogroman broj ljudi na posao i izlete putuje željeznicom. Sve je na visokoj razini, tek ću spomenuti kako invalidi uživaju posebni status i pozornost svih nas zaposlenih u željezničkom prometu. Pogledajmo kako kod nas izgleda željeznica, koliko ljudi njome putuje, ponekad samo strojovođa i jedan ili dva čovjeka. Sve je to rezultat lošeg rada u Hrvatskim željeznicama na svim razinama i nikakav pomak na bolje se ne vidi. Stoga me obradovalo kada sam čuo kako varaždinski župan govori o potrebi modernizacije pruge Zagreb-Varaždin-Čakovec, jer to bi donijelo mnogo dobroga, barem jedan posto kako što je to u Njemačkoj, a značilo bi jako puno', naglasio je Davor, koji od Hrvatske ne odustaje.
To što je ona odustala od njega, kako i od tisuće i tisuće svojih ljudi, ide na dušu, ako je oni uopće imaju, svim vlastima od 2000. godine do danas. Davor vjeruje kako će jednog dana moći u svojoj Hrvatskoj raditi posao za kojeg je školovan, sada u Njemačkoj i kvalitetno nadgrađen te kako mirovinu ipak neće dočekati na pruzi Cottbus-Wismar-Berlin, nego na liniji Čakovec-Varaždin-Zagreb-Split i obrnuto.
Cijeli članak dostupan na: croexpress.eu
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
