Prijava
Traži
Desetljećima se zagovara vrednovanja ne samo časopisa nego i pojedinaca na temelju IF-faktora u ovoj zemlji. Stoga ne čudi da danas postoji niz tehničkih fakulteta koji više nemaju nijednog nastavnika iz redova uspješnih praktičara. Sve su to oni koji su od demonstratora, bez dana rada u praksi, postali redovni profesori u trajnom zvanju.
Ovih sam dana otvorio televizor u trenutku kada je jedan egzaltirani govornik rekao završni dio rečenice: »…i HAZU, čemu je krivo njezino vodstvo.«
»Moje sudjelovanje u radu ovog skupa vrijedi nula, ali volim se družiti s ovim sudionicima, a i čuo sam podosta toga zanimljivoga. Međutim, najvažnije - moja supruga i ja volimo doći na hrvatsko more. Kada uđemo na Bajakovu u ovu prekrasnu zemlju, ceste su zaista izvrsne, što omogućuje vrlo ugodan put do odredišta, na primjer Rovinja.« To mi je nedavno rekao jedan vrlo ugledni rumunjski znanstvenik.
»Sveti je Petar promijenio kriteriji ulaska u raj za znanstvenike. Ključni je sada kriterij znanstvenikov sve glasovitiji IF-faktor. Čiji je IF-faktor (faktor odjeka, impact factor) niži od 10, odlazi zauvijek tamo gdje je uvijek vrlo visoka temperatura.«
Poticaj za ovaj tekst je članak Vjesnikove znanstvene novinarke L. Černi. Ona je objavila 30. lipnja tekst »Konkurencija ili natjecanje za prestiž«. Dovoljno je izdvojiti dio teksta: »Znanstvenici koji se bave istraživanjem matičnih stanica upozoravaju da manja skupina znanstvenika, recenzenata u uglednim znanstvenim časopisima poput Naturea, vrlo uspješno blokira objave takvih istraživanja i njihovo publiciranje. Riječ je o namjernom činu da bi se zaustavila 'nelojalna konkurencija'.«
Prevedimo to u jasan tekst. Urednici najmoćnijih časopisa (pretežno u jednoj zemlji) u sprezi s komercijalnim bazama podataka (u toj istoj zemlji) doveli su svjetski znanstveni sustav do stanja koje je bilo već višekratno obrađivano na stranicama ovog lista.
Tko je egzaltirani govornik s početka priče? Višekratni, ali neuspješni natjecatelj za predsjednika HAZU-a, no to je manji problem. Puno je veći to što je upravo on bio u posljednjih gotovo pola stoljeća najveći zagovornik vrednovanja ne samo časopisa nego i pojedinaca na temelju IF-faktora u ovoj zemlji. Stoga ne čudi da, recimo, danas postoji niz tehničkih fakulteta koji više nemaju nijednog nastavnika iz redova uspješnih praktičara. Sve su to oni koji su od demonstratora, bez dana rada u praksi, postali redovni profesori u trajnom zvanju. I pišu isključivo za časopise u svjetski priznatim podatkarama. A koje su to, to zapravo nikome nije jasno, jer ne postoji jasna studija zašto je važnije biti u WoS, nego u Scopusu. I odjednom imati pet puta više radova i to naplaćivati po nekoliko stotina eura.
Postoji olakotna okolnost za egzaltiranoga govornika. Najmoćniji urednici u službi pomno promišljenih strategija u jednoj zemlji, uz pomoć sve skupljih komercijalnih baza podataka, nametnuli su takvu, samo na prvi pogled, elitističku procjenu vrijednosti cijeloj Novoj Europi. Nedostojno je baviti se plodonosnim istraživanjima. Ljudi Nove Europe su pretežno oni koji su 'oslobođeni' rušenjem Berlinskog zida. Oni se moraju baviti lučonosnim istraživanjima i besplatno poklanjati svoje vrhunske rezultate, stvorene preoskudnim sredstvima vlastite zemlje, najmoćnijim časopisima i bazama podataka. U to se zapravo izrodila inače sasvim opravdana zamisao »Sv. Garfielda«. A plodonosnim istraživanjima bavit će se oni koji tuđa lučonosna istraživanja pretvaraju u opipljivi profit. Primjerice, hrvatski vrhunski znanstvenici, a ima ih određeni broj, u stanju su izumiti novu molekulu. Svaka čast! Ali zna se tko je to danas u stanju pretvoriti u novi materijal ili lijek.
Što znači elitistička procjena vrijednosti cijeloj Novoj Europi? Odgovor sadrži rečenica: »Moje sudjelovanje u radu ovog skupa vrijedi nula bodova u komercijalnim podatkarama. A ako naši radovi nisu u tim podatkarama, ne postoje. Pa nema ni napredovanja.« Neki hrvatski znanstvenici su na tom kriteriju osnovali vrlo uspješna komercijalna privatna poduzeća. Za sada samo u jednoj od susjednih zemalja, ali izvan prostora bivše države.
O tome, zašto i »Sv. Garfield« nije zadovoljan takvim razvojem situacije, objašnjeno u je tekstu »Industrija brojanja« (Vjesnik, 2. rujna 2009.). Samo jedan naglasak: »Podupiru se trendovska istraživanja. Novosti uvijek teško prodiru.« Evo vlastitog primjera. Bio sam nedavno na konferenciji za tisak najmasovnijeg proizvođača ubrizgavalica u Europi (Polimeri 1/2010). Kao primjer uštede energije navedena je ugradnja funkcije temperiranja u ubrizgavalicu. To sam predložio u okviru doktorata još 1971. i objavio poseban rad 1982.
Odakle sam 'kupio' ideju o »'S. Petru, Sv. Garfieldu i nesretnom znanstveniku čiji je IF-faktor bio niži od arbitrarno određenog broja 10«. Iz briljantnog uvodnika u časopisu Genome Biology (29 July 2008). Tekst »Having an impact (factor)« napisao je prof. G. Petsko. Kada sam mu izrazio svoje zadovoljstvo tim tekstom, odgovorio mi je: »Thanks for your article, which I liked very much, and for your kind words about my column on the subject. We must keep fighting this fight or the forces of stupidity will win.« (to sam namjerno ostavio na engleskom, čitatelji ovog teksta razumiju o čemu je riječ).
Nastavimo li ovako, nestat će svježih ideja, a istraživat će se samo ono što će odrediti mali broj centara moći. Onima s jedinstvenim idejama moglo bi se dogoditi kao što se dogodilo Prastvaratelju. On je stvorio svoje djelo već odavno, nema pretjerano sljedbenika, o tome piše samo u jednoj knjizi, a ništa nije objavio u nekom od peer review časopisa (G. Petsko). Pa i član Akademije prirodnih znanosti u Francuskoj Miroslav Radman slično upozorava.
Što da se radi? Znam što treba raditi, ali male su šanse da se ostvari u ovakvom okruženje gdje je glas protiv raznoraznih faktora znanstveno huljenje. Ipak, hrvatski znanstvenici trebali bi osmisliti svoju strategiju koja je mješavina ostvarivanja hrvatskih nacionalnih ciljeva, ali i osiguranja pristupa znanstvenim fondovima. Za ovo drugo su svi zainteresirani. Koga brinu nacionalni ciljevi? Pa ću sada proširiti jednu misao koju sam objavio od pred nekoliko godina (Vjesnik, 27. srpnja 2004.): »Hrvatska uskoro neće imati zemlju i jezik svojih otaca i pridodajem, ni znanstvenike koji će promišljati hrvatske nacionalne interese.«
Igor Čatić, autor je umirovljeni redovni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu; vjesnik.com
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
