Tvornica je pokrenuta s 50 milijuna kruna, a prvi direktor bio je Andrija Kiraly. Gradnju je potaknula potreba za obnovom infrastrukture nakon Prvog svjetskog rata.
Osim Končara, još jedan veliki hrvatski industrijalac obilježava stotu obljetnicu – slavonskobrodski Đuro Đaković. Danas ta metaloprerađivačka industrija pažnju zaokuplja procesom restrukturiranja i privatizacije Đuro Đaković Grupe, no među slavljenicima koji nose tradiciju i čuvaju brend još je niz tvrtki koje su u međuvremenu izdvojene, privatizirane.
Priča o današnjem metaloprerađivaču započela je 17. veljače 1921., kada je održana osnivačka skupština dioničarskog društva Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova u tadašnjem Brodu na Savi.
Glavni osnivač, koji je unio više od polovice kapitala, bila je Prva hrvatska štedionica u Zagrebu, a ostali dioničari su, zanimljivo, najvećim dijelom tvrtke iz drvne industrije – “Arbor” d.d i Dugo Selo d.d. za industriju drva Zagreb, Slatinska industrija drva Zagreb, “Slavonija” d.d. i “Una” d.d. za industriju drva iz Broda, te “Bothe i Ehrman” tvornica pokućstva iz Zagreba. Među osnivačima su bili i Jugoslavenska banka u Osijeku, te Tvornica za strojeve i željezničku opremu iz mađarskog Kistarcsa.
Tvornica je pokrenuta s 50 milijuna kruna, a njezin prvi direktor bio je Andrija Kiraly. Gradnju je potaknula potreba za obnovom devastirane infrastrukture nakon Prvog svjetskog rata u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a za izbor da to bude upravo Brod na Savi presudnom se pokazala prometna povezanost.
No, i grad je ulagačima izašao u susret, dao zemljište za tvornicu, te oslobodio ih svih davanja na za 20 godina. Gradnja je brzo realizirana, pa su nakon šest mjeseci započeti prvi poslovi.
U početku je to bilo servisiranje vagona, potom i lokomotiva, a s novogradnjom se započelo 1926. Izgrađen je prvi teretni vagon, prvi parni kotao za lokomotivu za pruge uskotračnog kolosijeka i izgrađen je prvi most, preko Tise kraj Titela, dug 463 metra.
Cijeli članak pročitajte na poslovni.hr