Hrvatska ima samo 3 državna staračka doma, 45 županijskih, 94 privatna staračka doma te 676 registiranih malih obiteljskih domova, od toga 494 aktivna. Žrtva lošeg sustava je “sendvič-generacija”, najčešće žene srednje dobi koje se skrbe i za djecu i za roditelje, što je iscrpljujuće.
Bila sam jedna od šest njegovateljica Njemice u kolicima sve dok nije umrla. Nije imala djece i država joj je omogućila do smrti dostojanstven život kod kuće jer nije željela ići u dom. Sama je birala koliko će koja od nas njegovateljica dnevno provesti s njom vremena. Ja sam bila zadužena za druženje s njom, odlazak u kino, šetnju gradom... Često bih kod nje i prespavala. Njegovateljice su bile iz Bugarske, Rumunjske, BiH, Srbije – govori Hrvatica iz BiH, koja s mužem i punoljetnim djetetom živi u Frankfurtu.
Nakon smrti starice, njezin stan pripao je državi. Da je posljednje godine željela provesti u domu i imala djecu koja dobro zarađuju, oni bi morali financirati njezin smještaj ako ga ne bi mogla platiti od mirovine ili prodaje nekretnine. Nije moguće kao kod nas da županije ili država plaćaju smještaj starih roditelja imućne djece, a da oni nakon smrti roditelja naslijede njihove nekretnine.
Temelj svakog humanog i uređenog društva je prvo briga za djecu, pa onda za stare da dostojanstveno prožive posljednje godine, zbog čega je i život srednje generacije kvalitetan. U Hrvatskoj na dostojanstven život u starosti mogu računati samo imućni.
Hrvatska će 2031. imati 3,7 milijuna ljudi i gotovo milijun ljudi u dobi od 65 i više godina te samo pola milijuna djece do 14 godina prema srednjoj projekciji stanovništva demografa Anđelka Akrapa i Krešimira Ivande. To znači da ćemo dva desetljeća nakon popisa stanovništva 2011. imati 213 tisuća više starijih, a 150 tisuća djece manje. Ako se ne provedu reforme i ne shvati koliko je važna demografska politika, starost u Hrvatskoj bit će još mučnija i teža nego danas.
Cijeli članak pročitajte na vecernji.hr