Uskoro novi osiguranici u trećem stupu uz poticaj poslodavaca

Danas imamo tek oko 12.600 osiguranika više u trećem stupu u odnosu na kraj lipnja prošle godine, odnosno oko 23.600 osiguranika više u odnosu na prosinac prošle godine, što odgovara trendu rasta iz prethodnih godina.

Kako neslužbeno doznajemo u AZ mirovinskom društvu koje upravlja dobrovoljnim mirovinskim fondovima, uskoro se očekuje potpisivanje ugovora s velikim poslodavcem koji želi uplaćivati dobrovoljnu mirovinsku štednju za račun svojih radnika i to bi moglo pridonijeti značajnijem porastu broja osiguranika u dobrovoljnim AZ mirovinskim fondovima.

Iako i u drugim fondovima u zadnje vrijeme ističu vrlo veliki interes koji poslodavci iskazuju za takav oblik poticaja radnika, pogotovo nakon što su 1. srpnja prošle godine stupile na snagu izmjene propisa po kojima se uplate poslodavca na račun radnika do 500 kuna mjesečno porezno ne tretiraju kao plaća, to se još nije značajnije odrazilo na broj onih koji imaju račun u dobrovoljnom mirovinskom fondu i štede.

Danas imamo tek oko 12.600 osiguranika u trećem stupu više u odnosu na kraj lipnja prošle godine, odnosno oko 23.600 osiguranika više u odnosu na prosinac prošle godine, što odgovara trendu rasta iz prethodnih godina, kada olakšica za poslodavce nije bilo, što ukazuje na to da poslodavci, i posebno sindikati, još nisu prepoznali dobrovoljnu mirovinsku štednju kao jedan od načina da povećaju sigurnost svojih radnika i članova.

U praksi, postoje dvije mogućnosti - da poslodavac osnuje zatvoreni mirovinski fond u kojemu će štedjeti njegovi zaposlenici (to je zatvoreni fond) ili da uplaćuje štednju za račun svojih radnika u otvorenom fondu koji je radnik izabrao. U prvom slučaju, poslodavac se obvezuje na redovnu uplatu svim članovima fonda (no, ne postoji zakonom propisana obveza o tome koliko novca i koliko redovno poslodavac mora uplaćivati), dok se kod 'slobodne' štednje radnika u otvorenom fondu poslodavac ne obvezuje ni na što - on može uplatiti poticaje na račun radnika kada to želi i u iznosu koji želi.

Nakon što je do kraja 2008. godine u Hrvatskoj osnovano 15 zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova, njihov se broj nije mijenjao, odnosno nisu osnivani novi fondovi, a broj osiguranika u njima u zadnje vrijeme čak i lagano pada. S druge strane, u otvorenim fondovima bilježi se kontinuirani rast broja osiguranika, a naši sugovornici kažu da i u tim fondovima ima značajan broj članova kojima poslodavci povremeno uplaćuju određena sredstva, no vrlo je mali broj onih poslodavaca koji to čine redovno, na poticaj sindikata, ili temeljem toga što je mirovinska štednja ušla u kolektivni ugovor.

Zanimljivo je, međutim, da su među onima koji su se odlučili na izdvajanje za račun radnika u trećem stupu i poslodavci koji u dogovoru s radnicima to čine po modelu koji ih ne košta ni kune. Naime, zakonom je propisano da se do 500 kuna mjesečne uplate porezno ne tretira kao plaća, no ne postoji obveza da to moraju biti dodatna sredstva u odnosu na nekadašnju bruto plaću (danas Zakon o radu ne poznaje bruto i neto iznos, nego samo plaću) koju poslodavac inače isplaćuje radniku. Tako je dio njih sa sindikatima postigao dogovor da se 500 kuna izuzima iz bruto plaća, odnosno od sredstava koja su inače išla u - državnu blagajnu.

Prema neslužbenim informacijama, jedna je mogućnost da se 500 kuna odbije od ukupne bruto plaće koju poslodavac isplaćuje radniku, a druga da se taj iznos izuzima iz tzv. bruto dva, tako da poslodavci i radnici 'podijele' trošak, odnosno uz to da i radnici snose dio troška. U tom slučaju, naime, izdvajanja se knjiže kao da dio uplaćuje poslodavac, a dio radnik, slijedom čega i neto plaća radnika može biti stotinjak kuna niža. Ako, međutim, postoji dobra volja i 'prostor' kad je riječ o budžetu poslodavca, relativno malim povećanjem bruto plaće taj se minus može nadoknaditi. Takav model štednje može se primijeniti i u zatvorenim i u otvorenim dobrovoljnim fondovima.

Novac 'na ruke' manje vrijedi
Računica pokazuje da radnik kojemu poslodavac uplati 500 kuna bruto plaće na ruke dobije oko 250 do 300 kuna neto. Pretpostavimo li da je radnik sam izdvajao po 300 kuna mjesečno, bio je na nuli. S druge strane, radnik kojemu poslodavac uplati 500 kuna u mirovinski fond, na račun dobiva svih 500 kuna, a na to država još dodaje i 15 posto poticaja. To znači da bi radnik, čak i da sam više uopće ne štedi, naposljetku na računu imao više, pojasnili su računicu za Vjesnik čelni ljudi dobrovoljnih mirovinskih fondova. Istodobno, doduše, smanjuje se i iznos uplate u obvezni mirovinski fond (u drugi stup izdvajamo pet posto bruto plaće, pa se smanjenjem njenog bruto iznosa za 500 kuna za toliko smanjuje oporezivi dio), no riječ je o 25 kuna minusa u odnosu na daleko veći plus u trećem stupu.