Bili smo svjedoci proteklih nekoliko tjedana strašnim nezgodama na poslu koje su rezultirale i smrtnim i težim ozljedama radnika koji su se zatekli na tom radnom mjestu. Je li se to moglo spriječiti?
Svakako da je. Zaštita na radu ima samo jedan cilj, a to je zaštita imovine i zaposlenika od lakših ili težih povreda, a djeluje preventivno, odnosno sprečava mogućnost da uopće dođe do nesreće.
U svijetu se zaštita na radu shvaća na samo jedan način – ozbiljno. A to znači da će svaka tvrtka na prvo mjesto staviti zaštitu i sigurnost na radu, ali razlozi zašto su brojni: osigurava se proizvodnja bez poremećaja i prekida, radnici su sigurni, rade slobodno, bez strahova da će im nešto „pasti na glavu“ i definitivno je jeftinije osposobiti ih da rade na siguran način i osigurati neka zaštitna sredstva nego dozvoliti da se netko ozlijedi, zatim dobiti kaznu, plaćati zaposleniku bolovanje i tražiti drugog čovjeka da ga zamijeni. I onda još plaćati implementaciju sustava zaštite na radu. Sigurno je veće i zadovoljstvo i osjećaj sigurnosti kod radnika kad on raspolaže i zna koristiti svu zaštitnu opremu i razumije postupke u slučaju opasnosti. No kod nas je stvar malo drugačija.
U Hrvatskoj zaštita na radu je papir na kojem piše da je radnik osposobljen, stroj ispitan, električne instalacije zadovoljavaju i slično. S dolaskom krize još se manje važnosti pridodaje ovom segmentu s ciljem smanjenja troškova. Ali i dolaskom sve više i više kontrolnih kuća sustavno se ruši cijena ovih usluga, nauštrb sigurnosti i kvalitete usluge. Na javnim natječajima dolazi do ogromnog dumpinga cijena ovih usluga te se postavlja pitanje kvalitete izvedbe. Nije problem napisati papir da je nešto u redu, no treba shvatiti da iza tog papira stoji potpisana osoba koja kazneno odgovara za točnost onoga što piše. Ako se dokaže da je npr. ispitani uređaj bio neispravan u trenutku ispitivanja, a ispitivač je to morao znati ili nije mogao ne primijetiti onda se sva administracija ove države obruši upravo na onog tko je taj papir i potpisao. Trošak ispunjavanja svih mjera zaštite na radu ovisi o veličini tvrtke, broju zaposlenih, postoje li neke već ispunjene obveze, itd., no u konačnici ispadne da je trošak ispunjenja svih zahtjeva po zakonskoj regulativi često manji od plaćanja i najmanje moguće zakonski propisane kazne. Kad s jedne strane imamo ponudu samo „štancanja“ papira, a s druge poslodavca koji ne može jer nema ili ne želi izdvojiti više novca nego što ga se tjera onda se događaju situacije da ljudi stradavaju. Jer u tom sukobu nametnutih obaveza od strane države i želje da se sve to ispuni jer tako država nalaže, u sredini se uvijek nađe zaposlenik koji će svoje zdravlje ostaviti za neki minimalac.
Takvoj situaciji pridonose razni čimbenici. Tu je kriza i nedostatak sredstava za kvalitetnu implementaciju ovog sustava. Drugi važni faktor su inspektori. Iako su se nadgledanja inspektora u zadnje vrijeme znatno intenzivirala njih uglavnom zanimaju papiri, jer je to zapravo jedini način da se utvrdi sukladnost i ispunjenje svih zakonskih obaveza. To je razvilo kod poslodavaca stavove tipa „baš me briga što je, glavno da ne platim puno i da odmah dobijem papire“. Treći faktor u svemu tome je i neinformiranost. Većina poslodavaca čak ni ne zna što im je činiti na ovom području.
No, situacija se polako, ali sigurno - poboljšava, ne mogu reći da nije tako. Žalosno je samo što su zbog toga izgubljeni životi, ali je važno iz toga nešto naučiti i mijenjati sustav kako bi u budućnosti bio što sigurniji. Propisi iz ovog područja su strogi i puno drže do sigurnosti zaposlenika, potrebno ih je samo bolje provoditi.