Znamo li mi uopće kako kvalitetno iskoristiti novac iz EU?

Reforme punog opsega i duboki rezovi od javne i državne do lokalne uprave, zadnja su prilika za našu državu, a 22 milijarde eura pomoći i ulazak u eurozonu nisu dar već zahtjev da je zaista dovedemo u red

Ipak naučeni razmišljati u nekim drugim vremenima, u ovom “novom normalnom” nam se činjenica kako se premijer Andrej Plenković iz Bruxellesa vraća s 22 milijarde eura učinila barem podsvjesno poznatom i vrlo prijemčivom na razini razmišljanja kako sada više nema brige jer europski novac dolazi. Slično kao što se nekada živjelo na dug, malo stabiliziralo i malo geopolitički igralo, a dolari i marke dolazili kad god je trebalo.

Taj i takav mentalitet, barem podsvjesno ako ne i na opipljivoj razini, već puno puta nas je doveo u zabludu kako će država sve riješiti i kako će već odnekuda stići toliko potrebni euri.

I što sada – 22 milijarde eura dolaze, a pitanje svih pitanja je – znamo li mi što i kako s njima? Ne na razini da ne znamo trošiti, pokretati razne besmislene projekte ili povećavati broj birokrata potrebnih za najjednostavnija odlučivanja, već znamo li mi sami bez Europske unije i bilo koga drugoga što želimo i kamo želimo ići.

Tko kod misli da novac iz Europske unije dolazi kao poklon zbog naših lijepih očiju ili lijepe razveden obale i zelene Slavonije, jako se vara. Novac dolazi uz jasne i precizne zahtjeve koji se zasigurno mnogima neće dopasti, ali bi mogli biti odlično pokriće za toliko puta zazivane reforme.

Politički gledano bit će se puno lakše sakriti iza zahtjeva Europske komisije vezanih uz bespovratna sredstva, ali i uvođenje eura, nego jasno i glasno reći kako su reforme, i to punog opsega, zadnja prilika za ovu državu.

Plenković zaista ima jedinstvenu priliku dovesti državu u red, međutim hoće li uspjeti ostaje tek da se vidi. Jer rezova bi trebalo biti puno i obimno – od zdravstva do javne, državne i lokalne uprave.

Morat će biti i jasnih smjernica od poljoprivrede do turizma jer, iskreno, korona kriza u Hrvatskoj nije dovela do sloma gospodarstva već je jasno, i to je pomalo ironično, skinula maske i pokazala kako mi u stvari zdravog i održivog gospodarstva niti nemamo.

Kroz 30-ak godina samostalnosti polako, ali sigurno postali smo država rentijera i prekupaca. Odgovornost je na svima bez obzira na političku boju, jer svi su podržavali jednostavan model zidanja apartmana na obali i trgovine na kontinentu.

Svijetle izvozne i proizvodne točke nisu se pojavile planski već slučajno, nastojanjem i trudom pojedinaca i za to im svaka čast jer nisu ti uspješni pojedinci uspjeli samo zahvaljujući svom trudu već i uspješno preskačući sve birokratske, kreditne i ine prepreke.

Pogledajmo samo početak korona krize i vapaj ugostitelja u trenutku “zatvaranja”. Je li se itko tada zapitao zašto su medijski najglasniji oni iz uslužnih djelatnosti i zašto baš njih ima najviše?

Inovacije i razvoj, proizvodnja i poljoprivreda, velika dodana vrijednost, ustuknuli su davnih dana pred apartmanima i trgovinom iz jednostavnog razloga – u društvu bez plana lakše je ostvariti brzu i jednostavnu zaradu nego godinama ulagati i gubiti te često profitirati kada je kasno.

Trebamo mlade, obrazovane i prije svega inovativne ljude koji će riskirati u državi s jasnim pravilima i koji kada profitiraju neće biti skriveni zbog srama od uspjeha, već javno istaknuti kao primjer svoj djeci koja dolaze. Ovih 22 milijarde eura i ulazak u eurozonu prilika su za takvo društvo.

Članak u cijelosti pročitajte na poslovni.hr