Prijava
Traži
Paket ledeno otrežnjujuće statistike stigao je iz Londona, Pariza i Berlina gotovo istodobno. Britansko gospodarstvo u drugom se tromjesečju stisnulo prvi put u posljednjih sedam godina, Francuska je kraj lipnja dočekala sa strmoglavim padom industrijske proizvodnje, Njemačka je, s godišnjim padom industrijske proizvodnje od 5,2 posto dotaknula prag recesije, prvi put nakon šest debelih godina.
Doda li se tom paketu permanentno zabrinjavajući ekonomski portret Italije, čini se da jesen ove godine čekamo zabrinutiji nego što smo očekivali. Stiže li nova velika kriza u toliko kratkom roku da još nismo stigli zaboraviti prethodnu? Možda, iako ne nužno. Ono što znamo je da ako do krize dođe, razlozi njezina izbijanja ovaj će put biti drukčiji nego 2007. godine.
Turbulentno proljeće
Britanija je, očekivano, suočena s posljedicama odluke da napusti EU. Unatoč pokušajima britanskog ministra financija Sajida Javida da, barem dok ne propadne i zadnji pokušaj pregovora s Bruxellesom, neutralizira lošu statistiku prebacivanjem krivnje na “globalno pogoršane ekonomske tokove”, britanske su ekonomske brojke, zajedno s funtom, krenule nizbrdo nakon što je postalo jasno da Boris Johnson preuzima čelnu političku poziciju i da Ujedinjeno Kraljevstvo stabilno vozi prema Brexitu bez sporazuma. Suprotno svakom Javidovu pokušaju relativiziranja posljedica dolazećeg Brexita, brojke pokazuju da je britanska ekonomija rasla čak i u posljednjim danima premijerke Therese May, koja se, svjesna posljedica, svim snagama borila za spašavanje sporazumnog razvoda s EU. Novi pad (prvi je uslijedio odmah nakon izglasavanja Brexita) stigao je s danom Johnsonova preseljenja u Downing Street. Funta danas vrijedi 4,5 posto manje nego posljednjeg dana kad je May vodila Ujedinjeno Kraljevstvo.
Gluhi Bruxelles
Nijemci su još prošle godine, nakon prvih naznaka usporavanja svoje, na industriji temeljene, godinama čelično čvrste ekonomije, prionuli ozbiljnom radu na restrukturiranju vlastite ekonomske strategije, uz skromnu sugestiju da bi, jer je Njemačka ipak vodeća ekonomska snaga EU, ta njihova strategija trebala postati i europska. Bruxelles se dosad pokazao gluhim, djelomice vjerojatno i zato što se donedavno nije znalo tko će sjesti na čelo Europske komisije, kao ni kakva politička budućnost čeka kancelarku Angelu Merkel.
Njemačka strategija temeljila se prije svega na zaštiti domaćih (i europskih) strateških kompanija od velikog vala kineskog preuzimanja. Danas se, međutim, pokazuje da njemačka, ali i francuska, pa i ostale europske industrijske perjanice trpe najviše od usporavanja ekonomskog rasta u Kini. Strah od velikog preuzimanja ustupio je mjesto strahu od ozbiljnih posljedica sve manjeg broja kineskih narudžbi. Kineski BDP danas raste godišnjom stopom od 6,2 posto, što je i dalje zamamna statistika za bilo koju zemlju razvijenog Zapada, ali najniža stopa rasta Kine u posljednjih 27 godina. Logična posljedica je usporavanje rasta potrošnje u Kini, gdje je hlađenje ekonomije dovelo do usporavanja rasta srednjeg, potrošnji najsklonijeg sloja stanovništva. U Europi se to iščitava kroz manji broj narudžbi automobila od BMW-a i Mercedesa, dramatično manji izvoz francuskih vina, talijanskih odijela i namještaja…
Cijeli članak dostupan na: novac.jutarnji.hr
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
