Prijava
Traži
Da u ukupnoj gospodarskoj krizi, kad se vodi bitka za svako radno mjesto, nezaposleni odbijaju raditi, zvuči nevjerojatno. Na žalost, ta je činjenica istinita, a najbolji je pokazatelj kaštelanska Udruga tjelesnih invalida, u kojoj muku muče sa zapošljavanjem osobnih asistenata.
Nije želio raditi, a svaki dan žica za kavu. Strašno.− Da, zvuči nevjerojatno, no istina je. U Udruzi trenutno imamo potrebu za zapošljavanjem asistenata, međutim, doći do ljudi koji bi željeli raditi ravno je dobitku na lotu. Uz postojeće asistente koji kod nas rade na temelju natječaja Ministarstva socijalne politike i mladih, pojavila nam se potreba za još osam asistenata koje bismo primili po modelu “javnih radova”, novog Vladina projekta koji se realizira u suradnji sa Zavodom za zapošljavanje.
Neki koji su nam se javili ne zadovoljavaju uvjete, jer je potrebno da nezaposlena osoba mora biti najmanje tri godine na Zavodu, a tijekom tog razdoblja mora se uredno prijavljivati na burzu rada. Oni koji žele raditi te uvjete nemaju, a oni koji ih ispunjavaju ne žale raditi kad im objasnimo koje bi poslove obuhvaćalo njihovo radno mjesto.
To uključuje pomoć u kući, prvenstveno osobama s invaliditetom koje su u invalidskim kolicima, pomoć u održavanju osobne higijene, odlaske liječniku, donošenje hrane, šetnje, razgovore i druženje, dakle, ono što je potrebno takvim osobama. I to uz fleksibilno radno vrijeme, ovisno o potrebi korisnika, ali i djelatnika. Za 2200 kuna mjesečno, bez rada subotom i nedjeljom, praznicima i blagdanima − rekla nam je voditeljica Udruge tjelesnih invalida Kaštela Biserka Trebec.
Gospođa odbila: Neću raditi za tako malo novca
Voditeljica Udruge navela je razne primjere s kojima se susreću pri dolasku nezaposlenih na razgovor za posao.
− Jedna nam je gospođa nedavno kazala da ona neće raditi za tako malo novca, jedan mladi momak, koji je starijega gospodina trebao prošetati od točke A do točke B, kojemu smo sredili sve papire za zapošljavanje, na kraju je odustao. Nije želio raditi, a svaki dan žica za kavu. Strašno. Očito je pojedincima isplativije dobivati socijalu od nekoliko stotina kuna ili naknadu sa Zavoda, a negdje na crno “ubiti” neku kunu, nego raditi nekoliko sati za 2200 kuna − ističe Trebec.
Navodi i svijetle primjere postojećih asistenata koji sada u njihovoj udruzi rade bez plaće.
− Imamo asistente koji otprije rade, no posljednjih mjeseci ne dobivaju plaću jer nadležno ministarstvo još nije raspisalo natječaj po kojemu oni zapravo zasnivaju radni odnos. No, sav novac koji su trebali dobiti bit će im isplaćen i nadoknađen odmah nakon raspisivanja tog natječaja − navodi Trebec.
Suzana bez osobnoga asistenta ‘ne bi mogla ništa’
Jedna od takvih koji rade, a ne dobivaju plaću jest i Mirjana Duvnjak (57), koja je osobna asistentica Suzani Gnječ, inače 100-postotnom invalidu. Što i koliko takvoj osobi znači osobni asistent, Suzana zna jer takve usluge koristi posljednje tri godine.
− Meni je asistent doslovno sve, bez njega ne bih mogla ništa. Okupa me, opere mi sve što treba, obavi mi sve poslove koje ja ne mogu. Ima dana kad mi puno znači i samo razgovor s Mirjanom. Utješi me, kaže mi koju lijepu riječ. I to nam jako puno vrijedi − kaže nam Suzana, koja živi od 1750 kuna invalidske mirovine i 500 kuna pomoći za njegu.
Od toga gotovo 1000 kuna mjesečno troši na tablete. Za razliku od onih koji se ne žele prihvatiti posla asistenta, Mirjana Duvnjak veli da bi bila spremna raditi i za 500 kuna.
− Život te jednostavno prisili da moraš raditi bilo što. Nema danas biranja posla. Prije nego što sam trebala početi raditi ovaj posao, informirala sam se o svemu, o tome što je to osobni asistent, a danas jedino mogu kazati “hvala udruzi što me primila i zaposlila”. Da mogu, još bih jednoj osobi bila asistent − kazala nam je Mirjana Duvnjak.
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
