UZELI STVAR U SVOJE RUKE

Nisu čekali, oni su se samozaposlili i ne žele otići iz Hrvatske

Mogli su čekati i čekati, moliti se Bogu da im netko dade posao, gubiti vrijeme u maštanjima o boljem životu, brojiti mjesece, možda i godine čitajući oglase po zavodima, gajiti bijes prema sustavu, okružiti se i okužiti crnim scenarijima. Mogli su, ali nisu. Oni su se samozaposlili.

Kako su uspjeli? Na ovu smo temu popričali s nekoliko ljudi koji su odlučili uzeti stvar u svoje ruke i nešto napraviti. S podrškom obitelji, uz savjete onih koji su sve to već prošli. Dario Boras (23), student pete godine računarstva na splitskom Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, startao je u pauzama predavanja.

Priča prva: Otključana ideja
- Na Ekonomskom je fakultetu bio oglašen poziv svim studentima zainteresiranim za pohađanje Student Busines Academy i ja sam se odlučio prijaviti. Promislio sam, što da ne, ulaz je bio slobodan, a znanja koja su se nudila primamljiva. Prijavilo se samo desetak ljudi, što me iznenadilo, isto kao i činjenica da sam bio jedini s FESB-a. U tih nekoliko mjeseci stekao sam temeljna znanja iz ekonomije i usput dobio matičnu ideju za nešto što mi je na određeni način otvorilo vrata biznisa – veli Dario. A ta mu je ideja pala na pamet doslovce minutu prije nego što je započeo izlagati model izrade poslovnog plana za neki projekt pred predavačima.

Lampica mu se upalila dok je očajnički tražio ključeve zbog čega je i zakasnio na kolegij. U tom trenutku shvatio je kako ima dobitnu kombinaciju, idealnu ideju za projekt: metodu pronalaska izgubljenih stvari uz pomoć mobitela. Kroz Poduzetnički Kampus u Solinu koji je zatim pohađao, ideju je isprofilirao. A paralelno je s HTV-a dobio i poziv za sudjelovanje u emisiji “Snagom svoje volje”, u kojoj je došao do finala. Nije pobijedio, ali je snagom svoje volje i poduzetničkim duhom, s kolegama s FESB-a Karlom Gašparom i Markom Smoljom, otvorio tvrtku koja se bavi Smart phone sustavima, aplikacijama, modernim tehnologijama.

- Između ostalog radimo i na projektu 3D printanja, a s obzirom na to da smo još uvijek studenti, ne možemo dobiti poticajna sredstva, pa se sami financiramo. Kako? Zaradom financiramo nove projekte. Limitirani smo vremenom jer paralelno idemo na predavanja, dajemo završnu godinu. To nam je prioritet, pa nije lako sve obveze posložiti i usaglasiti. Gledajući kako poslovno rastemo, mnogi nam govore da smo ludi što ne želimo ići vani, ali mi smatramo da baš ovdje, u Hrvatskoj, imamo dovoljno prostora za nešto napraviti. Baš smo tvrdoglavi u toj našoj želji da Hrvatsku napravimo boljim mjestom za život, i za nas i za druge – veli splitski mladi poduzetnički trio.

Priča druga: Ostvarila sam san
Zanimljiva je i životna priča 51-godišnje Zagrepčanke Marice Kopić, koja je čitavi život željela raditi s djecom. No, umjesto s djecom završila je kao ekonomist u uredu. I, kao i tisuće drugih u Hrvatskoj, izgubila posao. Nije pasivno čekala čekala novu priliku. Preko Zavoda odlučila se prekvalificirati u dadilju, pa je šest mjeseci išla na predavanja, marljivo učila, polagala ispite... I evo je, prva je u Zagrebu otvorila obrt za čuvanje djece “Zvjezdice”, kojim se danas koristi osmero malih polaznika, od jasličara do 2,5-godišnjaka. - Nije to bio lagan ni kratak put, trebalo je vremena za otvaranje obrta, stjecanja svih papira...

Ali ako imaš volje, doći ćeš do svog cilja. Trebalo je strpljivo čekati da se u praksi uhoda zakon koji omogućava ono za što se opredijelila. Pomogla joj je i obitelj, a nisu zanemariva ni poticajna sredstva koja je dobila preko Zavoda za zapošljavanje. U svakom slučaju, probila je led. U svom je prostoru otvorila vrata djeci, opremila ga je svim potrebnim za obavljanje posla i prije godinu dana startala s radom. Njen primjer sada slijede i drugi. Uz prezadovoljnu Maricu, sretni su i roditelji koji joj s punim povjerenjem ostavljaju djecu.

- Djeca ovdje imaju osjećaj doma, obiteljskog okruženja, pa im je lakše to privremeno odvajanje od roditelja. Na poslu sam od šest do 17 sati, dočekam malene, a prije toga sve pospremim, skuham, pripremim. Zaposlila sam još jednu osobu. I radim nešto što volim. Trebalo je hrabrosti za ovako nešto, istina je, ali ostvarila sam san – veli Marica Kopić.

Priča treća: Čekajući papire
No, za razliku od ove dvije istinite priče s happy endom, neki nisu imali dovoljno volje i živaca da izdrže borbu s birokracijom koja ih je čekala na putu do otvorenja obrta. Svoj nam je slučaj ispričala 25-godišnja Splićanka koja je hobi, izradu nakita, suvenira, magnetića, oslikanih božićnih kugla... preko društvenih mreža pretvorila u posao od kojeg je, kaže, imala sasvim dobru zaradu. Priznaje nam, želeći ostati anonimna, kako nije osoba koju je zadovoljavao rad u sivoj zoni, pa je odlučila legalizirati svoj biznis i otvoriti obrt. A onda su počele nevolje. Morala je čekati i čekati. Samo zbog jednog papira...

Ostatak vijesti pročitajte na linku.