Kontroverzan intelektualac poručuje: ’Hrvati, odrastite! Ne možete živjeti u raju u kojem nitko ništa ne radi, a dobro se živi'

Foto: Cropix / Autor: Tomislav Kristo / CROPIX - tportal.hr

Axel Kaiser jedan je od istaknutijih političkih analitičara i ekonomista u Čileu. On je kontroverzan intelektualac čiji je posjet Hrvatskoj izazvao čak i negodovanje njegovih oponenata u Čileu. Kaiser je došao u Zagreb kako bi na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu sudjelovao na okruglom stolu o mirovinskoj reformi i da bi našim stručnjacima pojasnio kako je Čile uspio u potpunosti ukinuti solidaran sustav i prebaciti se na privatne mirovine.

Ne možete imati puno, a raditi malo. Privatizirajte sve državne kompanije. Niste rasist ako ste protiv nekontroliranih migracija. To su samo neke od poruka koje je u intervjuu tportalu poslao čileanski pravnik, filozof i pisac Axel Kaiser.

S Kaiserom su iz tportala razgovarali na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, dan uoči njegova predavanja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na kojem bi trebao izložiti svoje poglede na hrvatski mirovinski sustav i mirovinsku reformu, o kojoj će se, kako stvari stoje, odlučivati na referendumu, a pokazao se kao vrlo otvoren i konkretan sugovornik koji nema problema s iznošenjem liberalnih stavova za koje zna da se neće svidjeti širokim masama. Kaiser živi na relaciji Njemačka - Čile, ovo mu je prvi posjet Hrvatskoj i, zanimljivo, nije bio svjestan brojne hrvatske emigracije u Čileu. Ostao je tako zatečen činjenicom da u toj zemlji živi pola milijuna ljudi hrvatskog podrijetla.

U Hrvatskoj se trenutno vodi velika rasprava o tome treba li podići dob umirovljenja i naši su problemi vrlo slični onima koje je imao Čile. Što biste poručili Hrvatima?

Očekivanja trajanja života sada su puno viša i trebali biste dići dob za umirovljenje. Ljudima se to ne sviđa, ali sustav ne može stvarati čuda. Ako dulje živimo, moramo dulje i raditi jer ćemo dobiti puno manje mirovine, kojima će trebati uzdržavati puno dulje godina života u mirovini. Država se ne može vječno zaduživati kako bi davala mirovine, pogotovo u zemljama koje su sve starije! Nije lijepo ići u mirovinu kasnije, ali je potrebno. Svi želimo živjeti u raju, u raju se dobro živi, a ništa ne radi. Moramo odrasti i prihvatiti stvarnost: ako ne krenemo kasnije u mirovine, živjet ćemo slabije ili ćemo otjerati državu u bankrot. Nema tu rasprave o tome što je dobro, a što je loše, nego o tome koliko smo spremni prihvatiti istinu. Hrvatima poručujem, ako dođe do referenduma - podržite kasnije umirovljenje jer sve ostalo je neodgovornost, demagogija i populizam.

Koje biste vi reforme proveli kako biste ubrzali Hrvatsku i je li ih moguće provesti bezbolno?

Ništa što će vas poboljšati ne može se napraviti bezbolno. Ako želite biti vrhunski atletičar, morate stalno trenirati. Muka i odricanje. Nema uspjeha ni u čemu ako se ne potrudite, a isto vrijedi za države. Privatizirajte sve državne tvrtke. To bi bilo idealno. Čile je privatizirao većinu državnih kompanija koje su stvarale vrlo velike gubitke i bila su legla korupcije. Država je tako prestala trošiti novac na gubitke tih kompanija koje su ionako kontrolirali političari i njihovi prijatelji. Ako takve tvrtke ne postanu efikasne pod privatnim vlasnicima, zapamtite da nikad neće biti efikasne pod državom, koja upravljajući njima riskira vaš novac. Interes političara je da državne kompanije rade za njih, a ne za zaradu. Potrebno je i smanjiti korporativne poreze kako bi kompanije bile motivirane ulagati u Hrvatsku, srezati birokraciju i napraviti suvremeni zakon o radu koji bi olakšao otpuštanje, ali i zapošljavanje novih radnika.

Što s mirovinskim sustavom?

Morate povećati izdvajanja za drugi stup. Mirovinski fondovi ne bi smjeli kupovati toliko državnih obveznica, to je katastrofa jer to znači da političari opet troše novac poreznih obveznika kroz plasman obveznica. Kada država upadne u krizu, neće biti moguće isplatiti mirovine jer je mirovinska štednja uložena u državne obveznice. U Čileu je više od pola imovine mirovinskih fondova uloženo u inozemstvu, ali ne trebamo se fokusirati na Čile, pogledajte samo Estoniju, koja je provela tržišne reforme, smanjila birokraciju i sada joj ide jako dobro.

Predlažete bolna rješenja koja se velikom broju ljudi ne sviđaju, a s druge strane su populisti koji obećavaju med i mlijeko. Kako smo se našli u takvoj situaciji?

Živimo u populističkom trenutku. Dio problema je u elitama, vodećim biznismenima i intelektualcima koji žive u svojem ekosustavu, svi misle isto i nisu u doticaju sa stvarnošću. Najbolji primjer je problem migracija u SAD-u i Europi. Elite misle ako su one za jako velike migracije, da su automatski svi za velike migracije. U takvim trenucima dođe netko poput Donalda Trumpa i govori u ime svih ljudi koji nisu zastupljeni u javnoj debati. Potom elite optuže populiste da su rasisti, iako netko tko je protiv migracija nije rasist. Nitko ne voli da ga se etiketira kao rasista samo zato što želi reći nešto o migracijama. Drugi dio problema je nestanak srednje klase, koju uništavaju goleme državne intervencije. Velike socijalne države u Europi troše resurse koji pripadaju svim ljudima, a tu je i pokvareni bankarski sustav koji na životu drže središnje banke s nultim kamatnim stopama. Ekonomija u Europi zapravo ne radi, a banke koje su već trebale nestati još uvijek postoje zbog državnih intervencija. Moramo oživjeti ekonomiju smanjenjem državne potrošnje i manjim porezima kako bismo srednjoj klasi omogućili da stvori bolju budućnost za svoju djecu. To je će utišati i lijeve i desne populiste, a koji danas istiskuju umjerene političare.

Mislite li da je problem migracija u Europi veći nego u SAD-u?

Daleko veći. Migranti koji dolaze u Europu puno se teže integriraju, a dobivaju puno više novca od socijale nego što dobiju u Americi. Migracije već sada koštaju europske porezne obveznike stotine milijarde eura, a tu je i problem sukoba identiteta i porasta kriminala, koliko god to politički korektni političari i akademici ne žele priznati. Čak i lijevo orijentirani intelektualci i političari počinju priznavati da bismo trebali imati više kontrole nad migracijama jer će nam se stil života nepovratno promijeniti, a to nitko ne voli i to nema veze s biologijom, rasom i takvim stvarima. Naši mozgovi su programirani za stabilnost i predvidivost, a kada nam se to promijeni, postajemo nervozni. Političari imaju dobre plaće, žive u dobrim kvartovima i imaju bogate prijatelje pa se ne brinu oko migracija, zbog čega se populisti, posebice desni, čuju sve glasnije.

No dosta su glasni i aktivisti koji se zalažu za otvaranje granica i slobodne migracije. Oni često sve protivnike migracija optužuju da su ksenofobi i rasisti.

Ljudski je reagirati ako vam se čini da gubite svoj identitet i način života. Društveni psiholozi će to vrlo jednostavno objasniti i nitko nije rasist ako želi stabilnost u svojem okruženju i životu. Ljudi nekad nisu previše skloni integriranju, poput muslimanske zajednice u Njemačkoj.

Ostatak članka pročitajte na: tportal.hr