Prijava
Traži
Lara Topol uvjerena je da obavlja posao budućnosti.
Pokazuje nam kako izgleda unutrašnjost kontrolne sobe jedne nuklearne elektrane: gdje sjedi i što radi operater reaktora, gdje se nalaze operateri ostalih sustava, gdje je pozicija inženjera smjene, koji dodatno brine o sigurnosti elektrane, a gdje mjesto vođe smjene, onoga tko u kontrolnoj sobi donosi odluke.
Pojašnjava nam kako funkcioniraju sve one sklopke i “botuni” razasuti po komandnoj ploči. Opisuje procedure, vadi i pokazuje knjige u kojima su one do u detalja propisane. Nuklearku Krško poznaje u dušu.
– Od prvoga dana znala sam da želim raditi u kontrolnoj sobi – kaže nam Lara. Otada je prošla sve stepenice. Obrazovala se za operaterku, upoznala svaki ventil elektrane, nadzirala rad turbine i kondenzatora, upravljala reaktorom, bila glavni operater. I na koncu dobila licenciju i za inženjera smjene Nuklearne elektrane Krško.
Lara je Zagrepčanka, ima 32 godine i u 2022. je nominirana za inženjerku godine u Sloveniji.
Vodi nas kroz tzv. simulator, sobu koja je potpuno – po obujmu i opremi – identična kontrolnoj sobi nuklearke. Manja je nego smo je zamišljali. Ipak, dovoljno je udobna da se u njoj smjesti i radi sedmero ljudi. Kontrolna soba srce je svake nuklearke. Tu je sve nadohvat ruke.
Odavde se prate procesi i kontrolira fuzija u elektrani na lijevoj slovenskoj obali Save, na pedesetak kilometara od Zagreba, iz koje Hrvatska dobiva gotovo petinu svoje električne energije.
Kada je upisivala fakultet, Lara se dugo premišljala kojim putem krenuti.
– Mama liječnica je, naravno, navijala za medicinu. Tata je inženjer strojarstva, on je gurao na tu stranu. Predlagao je čak i arhitekturu. Na kraju sam odabrala FER – govori nam Lara. Tu ju je nakon prve godine čekao novi izbor: računarstvo ili elektrotehnika.
– Računarstvo je u to vrijeme bilo jako popularno, na prvu možda i bolje plaćeno. Baka mi je stalno govorila da ću trebati puno sjediti uz računalo i to mi se nije svidjelo.
Ipak, prvo sam upisala računarstvo. A onda sam se preko ljeta predomislila i krenula na elektrotehniku. Poslije sam odabrala energetiku, na fakultetu sasvim slučajno “zakačila” sitnu obavijest da Nuklearna elektrana Krško nudi stipendije i evo me tu već osmu godinu.
Zašto baš nuklearka? To sigurno nije bio najpopularnije radno mjesto na svijetu.
– To je li nešto popularno ili nije dođe i prođe. Kao na burzi. Nakon pada uvijek slijedi rast. Energetika je uvijek perspektivna. Gdje god da nas odvede ovaj svijet, trebat će nam energije. To je baza svega. Energije je bilo oduvijek i bit će je zauvijek, otkad se razvila civilizacija i ljudi otkrili vatru, do danas, kada energiju dobivamo jednim od najvećih postignuća današnjice, procesom fizije u nuklearnim elektranama.
Velika energetska kriza, koju je generirao Putinov napad na Ukrajinu, nuklearke je ponovno gurnuo u prvi plan. Pod pritiskom špekulanata cijene struje i plina otišle su u nebo.
A svijet se našao pred izborom: ili će energente plaćati kao suho zlato, ili će potrošači smanjiti potrošnju, što je na razvijenom zapadu nezamisliv scenarij. Postoji i treća opcija: da države povećaju vlastitu proizvodnju. Nuklearna fizija koja osigurava stabilan izbor energije je, uvjerena je Lara, jedan od najefikasnijih načina.
No, koliko su nuklearke sigurne? Prvo što nam svima padne na pamet kada je nuklearna energija u pitanju je Černobil. Lara Topol tvrdi da su u toj elektrani, koja je havariju doživjela 1986., korišteni potpuno drukčiji RBMK reaktori od onoga u Krškom.
– Nuklearna elektrana Krško ima potpuno drukčiji dizajn i koristi američke Westinghouse reaktore. Ova elektrana je projektirana da izdrži potrese velike snage, čak i pad komercijalnog zrakoplova – ističe Lara. Ni u jednom trenutku u kontrolnoj sobi nije se, kaže, osjećala nesigurnom.
Kada su bivše socijalističke republike Slovenija i Hrvatska odlučile početkom sedamdesetih izgraditi nuklearku, imale su sreće. SSSR je bio prilično ponosan na svoju nuklearnu industriju, no kako su u to doba intenzivno gradili nuklearke na svojem teritoriju, i bili pretrpani poslom, od jugoslavenskih su vlasti tražili da se za gradnju nuklearke u Krškom sklopi međudržavni sporazum.
No vlasti su već bile raspisale međunarodni natječaj, na koji su se javili njemački i američki ponuđač. I ponudili drukčiju tehnologiju. Kako se Sovjeti na koncu nisu ni javili na natječaj, Krško je izbjeglo RBMK reaktore koji su, pokazat će poslije katastrofa u Černobilu, već u startu imali krucijalne nedostatke.
Umjesto toga odabran je robusni američki Westinghouse reaktor...
Ostatak vijesti pročitajte na linku.
Hrvatska 
Svijet 
Tržište rada 
Ljudi i karijere 
Istraživanja 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
