'Radionica popluna' - nekim čudom još uvijek radi u Zagrebu

Foto: A.P.

U Ilici nedaleko Britanskog trga stoji zahrđala ploča iznad trgovine koja, čini se, već čitavu vječnost stoji zamrznuta u vremenu. U izlogu jedan poplun i dva jastuka. 'Radionica popluna', nekim čudom, još uvijek radi.

Ne znamo je li itko proveo anketu koliko naši suvremenici provedu vremena razmišljajući o poplunima, ali nasumično zaključujemo: malo do ništa. Pokrivala za tijelo nekada su bila statusni simbol, susjedi bi ih jutrima iznosili na ograde balkona i terasa kako bi ih provjetrili od protekle noći. No, oni su istodobno time na neki način i demonstrirali i luksuz pod kojim spavaju. Perje, pamuk, guska, patka, kokoš…ima se, može se... Ali danas? Danas je poanta otići do prvog shopping centra i riješiti taj dosadni detalj svakodnevice u roku petnaestak minuta i dopremiti kući funkcionalni komad sintetike. Povijest radi protiv Alenke Antonić-Soban, ali žena se ne da. Već desetljećima radi i popravlja poplone, njezina je radionica preživjela dva rata, tako i izgleda, a na koncepciji izloga ne bi joj pozavidjeli niti na Kubi. Tko bi rekao, ali Alenka još uvijek više-manje uredno prima narudžbe.

Najveća konkurencija - sintetika
„Mušterije su mi uglavnom starije gospođe iz kvarta, mada u zadnje vrijeme dolazi sve više mladih ljudi koji su se osvijestili i ne žele spavati u sintetici. Bude i onih koji imaju staru kvalitetnu posteljinu i žele je sačuvati. Ja radim isključivo s prirodnim materijalima, to je pahuljica – nafinija vrsta perja, vuna tj. pamuk. Radim i u svim mjerama, što je posebno pogodno za ljude koji kupe vani posteljinu s drukčijim mjerama i žele za nju poplun“, kaže Alenka, po struci ekonomistica, ali već nekoliko desetljeća u „poplunskom biznisu“.

Njezina radionica i trgovina postoji još od 1936., prvi su vlasnici bili Židovi, prošla je sve moguće sustave i režime, reći će posljednja hrvatska poplunašica, a njena ju je majka preuzela 1978. Poslovali su, veli, prilično dobro do prije 6,7 godina kada je tekstilna industrija u Hrvatskoj doživjela potpuni kolaps, a u shopping centre nahrupila jeftina sintetika.

„Tekstilna industrija u Hrvatskoj je uništena. Teško mi je naći materijale. Više se ne može pratiti podrijetlo robe, a morate inzistirati na kvaliteti. Recimo, tamo gdje je sada galerija Lauba, nekada je bio Tekstilni kombinat Zagreb. Imali su odlična postrojenja, kupovali pamuk iz Egipta, sami radili materijale. A onda je neki pametnjaković pomislio da zašto bi oni to radili kad mogu uvoziti gotove materijale i samo ih šivati. Tu je jako pala kvaliteta“, daje mi Alenka ekspresni rezime nestanka domaćeg tekstila što joj je praktički izbrisalo bilo kakvu suvislu poslovnu perspektivu.

Drugu komponentu kvalitetnog popluna – punjenje – uništila je sintetika. Priča mi kako su nekada Makedonci trgovali kvalitetnim pamukom po Hrvatskoj, no pomela ih je jeftinija alternativa. No, istini za volju, kome je u 21. stoljeću stalo pokrivati se teškim poplunima od perja ili vate? Alenka me uvjerava: Ima ih. I sve ih je više.

Mušterije joj ljube ruke
„U modu se vraća perje. Nakon svih tih umjetnih materijala, ljudi ponovno žele prirodne jastuke i poplune. Treba, doduše, izdvojiti nešto više novaca. Popluni od pahuljica idu i do 1400 kuna. Jastuci 800. Tradicijski, Dalmatinci i Ličani ne vole perje, preferiraju pamuk“, instruira me Alenka koja se unatoč trendovima žali da joj je prošla godina bila najgora koju pamti.

Posljednja zagrebačka „poplun-maherica“ vodi pravu antropološku bitku sa shopping centrima. Zanat protiv konfekcije, kome je dosuđena budućnost? „Sva obrtnička trgovina u središtu grada trpi. Ne možete konkurirati cijenama shopping centara. Pogotovo ako ljudi ne misle o kvaliteti. Ja se u takvim centrima jednostavno izgubim, nemam zraka, nitko me ne „šljivi“. Naprotiv, kad meni dođu stare mušterije, sjednu se, razgovaramo. Nekad im poplune donesem kući i popijemo kavu“...

Ostatak priče pročitajte na linku.